Arhiv tekstova

U »Poukama svetog Ištvana sinu Imreu«, koja je nastala oko 1020. godine i koju možemo nazvati »deset zapovijedi principa vladanja«, u šestoj pouci »O prihvaćanju gostiju i njihovom podržavanju« se kaže: »Gosti i pridošlice donose tako veliku korist, da s pravom mogu stajati na šestom mjestu kraljevskog dostojanstva... Zemlja s jednim jezikom i jednim običajem je slaba i ranjiva. Zato ti sine naređujem da pridošlice s dobrim namjerama podržavaš i cijeniš, da bi kod tebe radije boravili, nego negdje stanovali...«  

 

Hospesi 

 

Hospesi (gosti, zapravo kolonisti) su bili prvi stanovnici gradova, koji su gradili kuće od čvrstog materijala, u zatvorenim blokovima, ograđene kamenim zidovima radi obrane. Prvi doseljenici su se pojavljivali već u doba Stjepana I. (I. István). Bili su to Francuzi i Valoni koji su se nastanili u biskupskim mjestima, prije svega u Estergomu (Ostragon) i Szekesfehervaru (Stonibeograd). Druga velika grupa hospesa već 1150. godine dolazi iz Flandrije i iz doline Rajne. Govorili su germanskim jezikom, a Mađari su ih sve zvali Sasi. Istvan Ivanji tvrdi da se za vrijeme vladavine Stjepana I. u Bečeju spominju dvije francuske porodice - Becse i Gregor. Mađarsko feudalno pravo o građanstvu razvilo se iz tzv. hospeskog prava. Kralj, a kasnije i feudalni vlasnici novopridošlim naseljenicima davali su posebne ekonomske i pravne privilegije, u početku samo strancima, čime su im zapravo dopuštali i garantirali življenje po pravima donijetih iz njihovih postojbina. Kasnije je ovo hospeško pravo dodijeljeno i pridošlicama u gradove iz unutrašnjih migracija. Najcjenjenije je bilo tzv. sekešfehervarsko hospeško pravo, jer je ono sadržavalo najviše privilegija. U kasnijem razdoblju stečena hospeška prava uživali su i ostali stanovnici grada, ako su imali neku imovinu, što je bio uslov za dobivanje statusa građanina. 

Francuski doseljenici u Srijemu

 

Prvi hospesi su se naseljavali u Zapadnoj Ugarskoj, to je bio bogatiji dio kraljevine, brdovit, šumovit s ravnicama. Možda iz sličnih razloga, već u doba Stjepana I., znači polovicom XI. stoljeća, i u Srijem dolaze hospesi iz Francuske. Fruška gora je po njima dobila svoj naziv (Frankova gora). Tu su osnovali na križanju starih putova hospesko naselje sa sličnim privilegijima kao u Zapadnoj Ugarskoj nazvano Franca villa. Putopisac Idrisi upravo ovo naselje spominje sredinom XII. stoljeća. Kasnije upravo redovnici podrijetlom iz Francuske osnivaju i samostane, koji su, baveći se vinogradarstvom, unaprijedili cijeli Srijem. 

Stjepan I. je vrlo rado angažirao i strance kao plaćenike u vojne službe. Njegovi tjelohranitelji su bili sa sjevera, Varjazi, Rusi (npr. tzv. mač sv. Stjepana je mač nordijskog tipa). Osim vojnika angažirane su i zanatlije, npr. »ostragoni« - bugarski proizvođači kožnih pancira (oklopa). Osim svećenika, pozivani su i plemići da služe Stjepanu I. i kršćanstvu a zauzvrat su dobili velike posjede. Neki od ovih plemića kasnije će biti u eliti kraljevine npr. Hont-Pazmanj (Hont-Pázmány), Gut-Keled, Heder itd. 

Ovu šarolikost odražavali su često i kapiteli u samostanima ili crkvama izgrađeni u to doba. Primjerice, lice na kapitelu iz samostana Dombo (Stari Rakovac) u Srijemu ima izrazito istočnjačke crte lica. 

Do početka XIII. stoljeća samo je kralj imao pravo naseljavati, prije svega hospese na kraljevske posjede. Zbog potrebe za radnom snagom novi vlasnici, prije svega terra castris i drugi feudalci, u duhu novih institucija, početkom XIII. stoljeća dobili su pravo od Andrije II. (II. András) za naseljavanja svojih posjeda. Rasprostranjeno je bilo tzv. lokacijsko naseljavanje, kojeg je vodio čovek nazivan lokator koji je uz obećanje privilegija vrbovao naseljenike širom zemlje, ali i iz inozemstva.