Arhiv tekstova

Približno najtočniji broj posjetitelja ovogodišnjeg »Takmičenja risara« – koje je u subotu održano na imanju Martina Gabrića na Hrvatskom Majuru – sigurno se dao utvrditi za vrijeme »ručka«. Rijetki je, naime, gost koji nije sjeo na balu slame i kod kojega se, onako slučajno, nije zatekla »brica« kao najpotrebniji alat u tako važnom poslu kao što je degustacija lokalnog specijaliteta, iz svakodnevnog menija uglavnom izbačenog. Da je kojim slučajem netko dobio zadaću u tim trenucima prebrojati one koji jedu i one koji ih poslužuju, mogao bi reći da je u jutarnjim satima bilo 318 ili 697 gostiju. U svakom slučaju – ako izuzmemo onu već zaboravljenu kišnu godinu na Bikovu – mnogi će gost potvrditi da je ove godine bilo najmanje posjetitelja.

To se, međutim, ne bi moglo reći i za same natjecatelje: 30 risarskih parova – pristiglih iz okolnih mjesta Subotice, Vojvodine, ali i Mađarske, Hrvatske, pa čak i iz Bosne i Hercegovine – spremno je dočekalo start i za tili čas pokosilo ona dva i pol lanca žita što ih je domaćin ostavio za ovu prigodu. I bez opisa samih sudionika lako se dalo uočiti da je – i pored toga što je žetva završena znatno ranije – pšenica bila dobra za ovaj posao: niti je pocrnjela, niti polegla, a oni koji su je kosili kažu da se i zrno dobro očuvalo. Naravno, s obzirom na to da mu sin Marinko nije bio prisutan, pobjednik je bio već unaprijed odlučen: Stipan Kujundžić i risaruša mu Ruža Juhas jednostavno nisu imali pravu konkurenciju u borbi za prvo mjesto. Treba, međutim, vidjeti parcelu nakon što je ovaj par obradi: čisto i ravno poput tepiha, i još za najkraće vrijeme. Stipan, koji iza sebe ima brojna prva mjesta ne samo na »Takmičenju risara« nego i na sličnima u zemlji i inozemstvu, kaže kako mu je ipak najdraže što su mu njegovi učenici bili dostojna konkurencija. Kao svojevrsni »instruktor košenja« Kujundžić ističe da je prošle godine ovome poslu obučavao osamnaestoricu, a ove dvanaestoricu mladih ljudi. Dovoljno dobar broj da se na budućnost ovoga natjecanja gleda sa svjetlije strane. Svoju tajnu znanja ima, naravno, i Ruža Juhas. Kaže da se s poslom risaruše upoznala još kao dvanaestogodišnja djevojčica, ali su u to vrijeme parcele bile mnogo veće, radni sati mnogo dulji, a jedino natjecanje bilo je ono s vremenom.

A nije ni Stipanu Kujundžiću znanje palo s neba. Dapače. Kaže kako je ručno košenje u vrijeme njegove pune mladosti već »izašlo iz mode« i da ga je osnovama pravilnog zamahivanja naučio Stipan Romoda iz Male Bosne. Kakav je Romoda bio učitelj najbolje svjedoči činjenica da je Kujundžić na prvom svom »Takmičenju risara« 1991. osvojio drugo mjesto.

Skroman i pošten, kakvim ga je Bog dao, sedamdesetsedmogodišnji Stipan Romoda oprostio se ove godine od daljnjeg sudjelovanja u organizaciji »Dužijance«. Zahvalivši svima s kojima je još od 1969. iz godine u godinu brinuo istu brigu oko organizacije Romoda je odlučio povući se i svoje mjesto prepustiti nekome drugom. Šteta, međutim, što je to čuo tek mali broj ljudi koji su sačekali ceremoniju proglašenja pobjednika. »Povijesti radi«, recimo da su na temelju odluke sudačkog žirija drugo mjesto osvojili Mario Dulić i Suzana Kovačević, a treće Perica Tikvicki i Emera Poljaković.

Za činjenicu da je broj posjetitelja na »Takmičenju risara« iz godine u godinu manji krivnju sigurno ne snose domaćini. Poput Martina Gabrića i brojnih prije njega, domaćini se zaista pošteno spreme za održavanje ove manifestacije. Krivnja se zacijelo ne može svaliti niti na Organizacijski odbor »Dužijance«, koji već godinama unazad kroz to jedno prije podne nastoji pokazati različite tehnike nekadašnje žetve. Ne, krivi su ljudi. Otuđeni, zasićeni, nesvikli i lijeni da nekoliko sati provedu na suncu i prašini, odustaju od dolaska i prije polaska. Možda bi trebalo početi razmišljati o uvođenju ulaznica. Ili pozivnica.