Arhiv tekstova

Slavka Stantića upoznao sam na jednom domjenku kod gradonačelnika. Ne usudim se reći kod kojega, jer političari se često mijenjaju, uglavnom, bio je Dan grada Osijeka, 2. studenoga. Sjećam se zima, snijeg tek poprašio, ali mraz štipa nos i uši, temperatura dobrano ispod ništice. A oni, Hrvatsko pjevačko društvo »Zrinski«, dotjerani, pjevaju podoknice (pjevaju gradonačelniku ispod prozora).

Sreli smo se i neki dan, na velebnoj proslavi u HNK-u, gdje je Matica hrvatska obilježila jubilej – 170 godina. Ne pjeva, teško se kreće uz potporu dva ortopedska štapa i kaže: »sreo sam mog Stantića iz Đurđina«. U Matici je već dulje vrijeme, kaže, na jednoj ga je književnoj večeri, dok je kazivao svoje pjesme, zapazio prof. Stanislav Marijanović i pozvao ga u Maticu. Zamjerio mi što neki dan nisam bio na događaju u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici gdje se susreo sa svojim Bunjevcima iz Subotice i  rođakom Kopunovićem.

Bilo je to dostatno da porazgovaramo na temu otkuda Bunjevac u Slavoniji? I ti si Bunjevac, odgovorio je pitanjem. Ne, ja sam Šokac, Srijemac. »Svejedno, iz prika smo«, kaže. E tako, tu je i ikavica? »Rođen sam u Baranji, školovao se i odrastao u Slavoniji i ostario tu, a ikavicu govorim samo kada sam na sjeveru Bačke ili kad moji Bunjevci dođu u Osijek. Ikavica prosto navire iz mene, jer pokojna je mama uvijek govorila ikavicu«, kaže Slavko.

Rođen je 1942. u Dražu, u Baranji, gdje su mama Julka Stantić i tata Naco Kopunović došli kod ujaka, svećenika Vjekoslava Stantića, i tu živjeli jedno vrijeme. Bilo mi je čudno kroz čitav razgovor, Slavko samo naglašava Stantić, no nisam inzistirao, a on je samo jednom rekao – još u mladosti prešao je na majčino prezime. Već 1962. preselili su u Osijek gdje je završio osnovnu školu, a onda je, na nagovor ujaka Vjekoslava, upisao klasičnu gimnaziju u Đakovu. Kaže da je to bio logičan slijed, jer desetak je Stantića iz Đurđina danas u svećeničkom pozivu, istina neki su i pokojni. Službuju od Subotice do Zagreba, a Slavko je priznao da su obiteljsku tradiciju Stantića iz Đurđina iznevjerili jedino on i bratić Kelemen.

Kada je napustio gimnaziju u Đakovu vratio se u Osijek i završio informatiku, a 1990. zaposlio se u »Glasu Slavonije« kao propagandist. Poslije je prihvatio da vodi predstavništvo tiskare iz Bjelovara u Osijeku, vraćao se ponovno u »Glas«, i kao propagandist, ali i kao vanjski suradnik. Jedno je vrijeme bio i dopisnik »Glasa Koncila« iz Osijeka.

Prva ljubav Slavka Stantića bila je i ostala tambura. Tambura i pjesma. Već kao osmoškolac svirao je brač (basprim), a s jednim je prijateljem još u ono vrijeme svirao  na središnjem osječkom trgu, ispred Slavonske banke. Kada se poslije gimnazije vratio u Osijek priključio se STD »Pajo Kolarić« i s njima proputovao svijeta, a poslije na nagovor prijatelja prelazi u HKUD  »Biseri Slavonije«. I s njima je putovao na sve strane, svirao na festivalima od Osijeka do Zagreba, a i u Bačkoj, u Bajmoku, Tavankutu i Subotici, Novom Sadu i Beogradu.

S Društvom pjeva od 2000. godine, pa sve do danas ili, točnije, dok nije obolio i sve teže se kreće. I s njima je bio na mnogim festivalima i manifestacijama, »uvik se kretao u društvu lipog i obrazovanog svita«, kako je govorila pokojna majka. Pisao je i pjesme, još od gimnazijskih dana i vjeruje da ih po tekama i ladicama ima bar stotinjak. Nažalost, nije ih tiskao, osim što je izašlo u novinama i časopisima i zbirkama nakon pjesničkih susreta. I danas u osami sjedne i piše, kada mu dođe, kada ga obuzme stvaralački napon. »Glas« mu je objavio i jedini prozni uradak – pripovijetku »Povratak u nepoznato«, u kojoj se vraća Bunjevcima i bunjevštini, vraća se korijenima. »Rođen sam kao Baranjac, odgojem sam Slavonac, a u duši sam Bunjevac«, kaže Slavko. Duša je bila i ostala bunjevačka.

Danas je obolio, danima sjedi u čekaonici kod liječnika i traži put do zaslužene mirovine. Fali mu godina, mlad je, no baš se i ne osjeća tako. Supruga Jasna, podrijetlom iz Ivankova, već je u mirovini i ovi sparni dani polako im teku. Više se ne usudi ni do Đurđina i Subotice, a volio je, posebice za Dužijancu. »Ta čitav svit i zna za Bunjevce baš po Dužijanci«, govori. Bio je par puta službeno, kao glazbenik, a tri ili četiri puta privatno, kada preko ljeta bude u Đurđinu ili kod bratića Stipana Matoša u Bajmoku. Volio bi i do Tavankuta, gdje je nastupao s »Biserima«, gdje bi se još jednom htio družiti s njihovim slamarkama i diviti se njihovu radu.