Arhiv tekstova

Generacija `47., kako to gordo zvuči. Ove će godine, ili bolje rečeno, ove bi godine, navršili 65 godina. No to baš i nije gordo, kako kažu moji klinci s podsmijehom, stari, rođen si u prvoj polovici prošloga stoljeća. Božja volja.

Pred vama je fotografija iz 1960. godine, VII. C razred Osnovne škole Branka Radičevića u Šidu. Gibarčani i Berkasovčani. Naime, do naše generacije škola u Gibarcu bila je šestogodišnja, a tko je baš htio dalje na školovanje, polagao je malu maturu u Šidu. I moja je sestra Ruža završila samo tih 6 razreda u Gibarcu, baš kao većina njezine generacije, a školovanje su nastavile tek Eva Mihaljeva i Kajica Mitrova i par muških. Istini za volju, mi Šokci uvijek smo zavidjeli Bunjevcima, koji su rano shvatili moć znanja i školovali su svoju djecu, i sinove i kćeri, dok je to kod Šokaca išlo teže, tu i tamo poneko od muške djece, dvoje, troje iz generacije, a od ženskih još manje, jer bilo je uvriježeno, što će žensko dijete  u školi, udat će se.

Gibarac je malo selo s oko tisuću žitelja, no u to vrijeme bilo je dosta djece, pa je nas u generaciji 47. bilo 22-je, jedanaest muških i jedanaest ženskih. U prvi smo razred pošli u jesen 1954. godine i bili prva generacija koja je niže razrede završila u Gibarcu, a u više smo razrede pošli u Šid. Zamislite kako smo bili zbunjeni. Ostavili smo naše učitelje, Andriju Divalda i njegovu suprugu Ružu, a u Šidu nas je dočekalo puno njih, za svaki predmet po jedan učitelj. Puno predmeta, puno učitelja, pa tko sve to da nauči? Stekli smo nove učitelje, stekli smo nove prijatelje, jer s nama su u isti razred išli naši vršnjaci iz Berkasova. U školu se išlo pješice, od Berkasova 2, a od Gibarca 3 kilometra, jer autobusa tada i nije bilo. Nije bilo ni asfalta, već makadamska cesta, a nije bilo ni struje, jer Gibarac je tek 1958. dobio struju.

Neki će se, svakako, prepoznati na fotografiji, a za one koji ne znaju, kanim predstaviti tu moju generaciju. Žensku ekipu činile su: Anica Čolić, Anica Marošićević, Marija Antić, Marija Darabošić, Marija Ubrekić, Marica Orozović, Katica Kozarević, Katica Pinterović, Ljubica Pinterović, Ružica Radanović i Ružica Nikolić, a muški tim: Dragi Beladović, Iva Darabošić, Đuka Bataković, Marko Milaščević, Stipa Hajduković, Stipa Kozarević, Martin Kovačić, Mata Vidaković-Matijin i Mata Vidaković-Filin, Jozo Žeravica i Slavko Žebić.

Danas smo rasuti diljem svijeta, većina je nakon progonstva našla novi dom u Hrvatskoj, Dragi je još uvijek u Njemačkoj i nekoliko ih je ostalo u Gibarcu, Stipa Hajduković, Marija i Iva Darabošić. Stipa je oženio sestru Anice Marošićević, Marija se udala za Lojzu Fišera, a Iva Jolov će ostati zapamćen jer je u našoj generaciji posljednji napravio prave šokačke svatove, pa smo iz Gibarca po mladu u Šid išli zapregama.

I dok smo dijelili socijalno podrijetlo, jer svi potječemo iz seljačkih obitelji, dotle su zanimanja kojima smo se bavili baš šarolika. Najdalje su dogurali Mata Filin, koji je završio medicinu i danas je predstojnik Odjela kirurgije u Općoj bolnici u Našicama, i Đuka Batakov, koji odlazi u mirovinu s mjesta voditelja melioracija u Hrvatskim vodama u Vukovaru. Sa ženske liste višu su školu završile Marica Orozova, odgojiteljica, i Ružica Šećerova, učiteljica. Većina je ostala na srednjoškolskoj naobrazbi, što ne znači da nisu bili uspješni na poslovima koje su obavljali. 

Na političkom, sportskom i glazbenom polju i nema nekih odskakanja, nekolicina dečki igrala je nogomet u lokalnom ligašu, a ni na glazbenom, ne dalje od lokalne razine, jer prvi smo od srijemskih sela osnovali rok grupu, VIS Usamljeni. Najdalje je dogurao Dragi Beladov, jer jednoga Božića pitao sam brata mu Ivicu za zdravlje, a odgovorio je kako Dragi neće dolaziti kući za Božić i Novu godinu, jer svira s bendom u Baden-Badenu.

Danas smo uglavnom u mirovini, djecu smo izveli na put, a roditeljima svakih Svih svetih nosimo svježe cvijeće. Istina, još je živo nekoliko mama, Ljubičina u Osijeku i Jozina u Šidu. I kako život nije uvijek samo pjesma, mada i pjesme znaju zračiti tugom, praveći inventuru dosadašnjeg življenja moram priznati kako nas je nekolicina vršnjaka napustila. Od ženske ekipe, Marija Antić i Marija Ubrekova, nakon kratkih i teških bolesti, i Ružica Radanović, stradala u prometu, dok su muški tim napustili Martin Kovačić i Jozo Žeravica, također nakon teške bolesti, dok je Mata Matijin iznenada preminuo baš u vrijeme posjeta kćerki u Parizu. Putuje moje društvo, a i ja čekam na red.