Arhiv tekstova

Ovih su dana hrvatske udruge kulture u Vojvodini počele dobivati prva financijska sredstva u ovoj godini, za čiji je rad HNV iz vlastitog proračuna izdvojio 2 milijuna dinara. U prvih pet mjeseci, u kroničnoj besparici, većina udruga kojima nije na prvom mjestu slava, novac i priznanje, ostvarile su svoje planove snalazeći se na razne načine. Kalendar manifestacija Hrvata u Vojvodini u ovom razdoblju 2012. godine gotovo je u cijelosti realiziran, a tako će se zasigurno i nastaviti. Ipak, postaje očito, poneke udruge bitno smanjuju vlastite aktivnosti, zanemaruju programe rada i svoju primarnu zadaću, odustaju od suradnje s institucijama, a neke se zadovoljavaju lakom zabavom i druženjem u uskom krugu istomišljenika. Za njih estetika u kulturnom djelovanju sve više biva prekrivena površnim interesiranjima, a očuvanje nacionalnoga i kulturnog identiteta ostaje tek na papiru, ali takvima »i mjesečina može biti pogled na svijet«, svojedobno je rekao Miroslav Krleža.

 

Neistražena baština

 

Poznato je da u općini Bač djeluje pet hrvatskih udruga kulture, emitira se radijski program na hrvatskome jeziku, a u dvije škole se izučava hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Ipak, u ovoj godini utihnuo je rad u dvije udruge, a u emisiji »Zvuci bačke ravnice« opet se vraća praksa tamburaške glazbe kao glavnog oblika manifestiranja hrvatskog identiteta. Naravno da je potrebno poznavati folklornu tradiciju, ali krajnje je vrijeme da se kulturu Hrvata u Vojvodini promatra cjelovito u svim svojim segmentima, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Jer, vraćanje unatrag ujedno je gledanje ispred sebe, čime se stvara vizija budućnosti i opstanka Hrvata na ovome prostoru.

»Ne bojim se smrti, nego praznog života«, još davno je izjavio Bertolt Brecht. Upravo zbog praznog kulturnog života i duhovne klonulosti u mjestima oko Bača osnovane su sve hrvatske udruge s ciljem da obnove zaboravljenu prošlost i običaje Hrvata ovoga kraja i osnaže njihov nacionalni identitet. S druge strane, priređivanjem kulturnih sadržaja trebao se obogaćivati društveni život mladih i njihov položaj u selima, koji je sve teži i isprazniji. Hrvatske udruge trebaju tragati za tračkom svjetlosti i vjetrom koji skrbi o estetici sačuvanosti spomenika i kulturne baštine Hrvata koja je gotovo nepoznata mladom naraštaju.

Ipak, u hrvatskim je udrugama prisutno značajno pomanjkanje kritičkog promišljanja i problematiziranja sadašnje epohe, napose suvremene hrvatske književne produkcije i drugih oblika umjetničkog stvaralaštva. Takva dostignuća ne mogu se objektivno spoznati bez poznavanja vlastite povijesti, koja je u ovom kraju sustavno potiskivana i prešućivana. Mladima je potrebno intenzivnije osvještavati nacionalnu svijest pojašnjavanjem prosvjetnih prilika, obrazovanja i negdašnje kulture Hrvata u mjestima općine Bač kako bi se i sami angažirali u istraživanju raznih područja mjesne povijesti. Koliko je istražena, primjerice, i čime se bavila Šokačka kasina u Baču? Znamo da je osnovana 1921. godine i da je njezin prvi predsjednik bio Franjo Šemudvarac. Za kratko vrijeme brojila je preko 200 članova. Svake je godine priređivala šokačko prelo, a mlađa inteligencija držala je predavanja iz povijesti, gospodarstva i narodnog života (Matija Evetović, »Kulturna povijest  bunjevačkih i šokačkih Hrvata«, Subotica, 2010.).

 

Ima razloga za djelovanjem

 

I na koncu ovoga kratkog razmatranja sjetit ćemo se  jednog velikana za kojega bi svi Hrvati Bača i okolice trebali znati, jer mu se spomen-ploča nalazi na župnoj crkvi sv. Pavla u Baču i svjedoči o njegovu velikom značaju, ne samo kao zaslužnog bačkog župnika, nego mnogo šire. To je Ivan Evetović, stariji brat književnika Miroljuba Ante Evetovića, čija se 150. obljetnica rođenja obilježava ove godine u okrviru stoljetnih obljetnica hrvatskih velikana u Vojvodini.

Ivan Evetović rodio se u Bačkom Aljmašu 15. svibnja 1860. godine. Po majci je bio blizak rođak biskupu Ivanu Antunoviću, koji je kasnije skrbio za njega i mlađeg mu brata Franju (kasnijeg imena Miroljub Ante). Godine 1902. postaje župnikom u drevnom gradu Baču. Aktivirao se i u političkom životu te je bio narodni zastupnik u mađarskom parlamentu. Kasnije, za vrijeme kraljevine SHS bio je zastupnik Bunjevačko-šokačke stranke za somborski okrug. Bio je župnik u Baču sve do smrti, 10. kolovoza 1923., gdje je i pokopan, a naslijedio ga je hrvatski kulturnih djelatnik Franjo Pijuković. Šokačka kasina u Baču iz zahvalnosti prema ovom velikanu postavila  je 1933. godine spomen ploču na župnom dvoru. Na ploči su urezane riječi Petra Preradovića: »Rod bo samo koj  si mrtve štuje/Na prošasti budućnost si snuje«,  a danas se njegov nadgrobni spomenik čuva u župnom domu. Napisao je brojna povijesna djela, pjesme, putopise, rasprave i životopise.

Ima mnogo neistražene građe iz povijesti ovoga kraja u kojoj su Hrvati imali veliki značaj i zato sve ove udruge imaju razloga za djelovanje u svojim sredinama. Treba samo dobro osmisliti rad i usuglasiti planove i programe s realnim kapacitetima i resursima te se okrenuti krovnim institucijama Hrvata u Srbiji kao što su Hrvatsko nacionalno vijeće, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i druge organizacije, koje su spremne pomoći cijeloj hrvatskoj zajednici u svim područjima njezina rada. U tom kontekstu, zamisao da se u doglednoj budućnosti osnuje Hrvatski kulturni centar u Baču nije bez argumenata. Put do ostvarenja ove ideje zahtijeva, prije svega, požrtvovani rad svih dosadašnjih udruga te njihovu učinkovitiju međusobnu suradnju i afirmirmaciju u svojim sredinama. Možda najbolje ove teze ilustrira izreka F. Nietzschea: »Budućnost pripada onima koji se najdalje i najdulje sjećaju prošlosti«.