Arhiv tekstova

Sanja li još uvijek Eržikin otac Josip Antalović, visoko na nebu panonskom, isti onaj san o kojemu je govorio i koji mu se ponavljao dok je bio s nama – sačuvati, pokazati, dičiti se naslijeđem Šokaca, koji su davno u Podunavlje došli s fratrima iz Gradovrha kod Tuzle, boreći se uz Dunav s pošastima. Taj isti san sanja i kći mu Eržika i pokazuje svijetu u širokom bačkom šoru u Monoštoru, u kući očevoj staroj više od stoljeća i pol, koju sveti Antun čuva, kako su Šokci nekada živjeli.

Otvorila je Eržika kapiju i svi koji u dvorište, u kuću trskom pokrivenu uđu, nađu prijeko potreban mir. Cvijeće procvalo, muškatle se u prozorima crvene, stari namještaj u »pridnjoj«, čistoj gostinskoj sobi, žutom zemljom podmazanoj. Zaljulja se zipka kao da i danas u njoj dijete spava. Plijene šare sa zidova nabijanice hengerom izvučene. Slike svete o prošlima govore, o njihovu maru i štovanju. Mnogo je starina. Kao da nekoga ima, kao da netko ovdje obitava. U šutnji staroga štednjaka i razboja, igri sunčevih zraka u prozoru spavaće sobe, zamiriše medena rakija, zova, pekmez od kajsija i šljiva koje Eržika gostima nudi.

Djeca beru višnje, krupne. Jedu ih neoprane, neprskane. U hladu oraha gosti na slamu posjedali. Razgovaraju. Da, baš razgovaraju, tiho. I nitko ih u tome ne ometa, jer u mir, tišinu stoljetnu umotani su.