Arhiv tekstova

Kada su se 1931. godine Joso i Liza Dulić s djecom preselili u kuću na Beogradskom putu broj 33 ovaj važan događaj ovjekovječili su fotografijom koja se danas, umnožena u više primjeraka, čuva na dva kontinenta, u Europi i Australiji, i nekoliko država u kojima žive njihovi potomci. Čitava jedna grana iz velikog subotičkog obiteljskog stabla Dulićevih razgranala se na sve strane svijeta, a pogled na ovu sliku i dalje ih vraća korijenima, precima i uspomenama. Nad jedinom zajedničkom fotografijom Jose i Lize Dulić i njihovih sedam kćeri i tri sina, desetljećima su se raspredale obiteljske priče i evocirale uspomene, te je i danas ona dragocjeni dokument iz prošlosti za sve potomke. 

U domu Ljiljane Dulić-Mészáros ova fotografija zauzima vidno mjesto. Ljiljana je jedina unuka Jose i Lize Dulić koja danas živi u Subotici. Školovala se i radila u Zagrebu, ali je karijeru potom nastavila u Subotici, u rodnom gradu. Danas je poslovno-administrativna tajnica u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata. »Na slici su naši korijeni i oko nje je obitelj oduvijek njegovala sjećanja. Cijeli život smo s puno poštovanja pričali o didi i majki i tetama i stričevima. Naši roditelji su se trudili da mi, njihova djeca, ostanemo bliski, ne otuđimo se i ne udaljimo jedni od drugih. Bez obzira što nas je puno i živimo u različitim državama i gradovima nalazimo se u različitim prigodama, oko važnih obiteljskih događaja, na ljetovanjima i slično«, kaže Ljiljana Dulić-Mészáros.

 

Predaje o obitelji

 

Joso (1882. – 1945.) i Liza Dulić (rođena Skenderović,1886. – 1959.) vjenčali su se 1905. godine. Imali su desetero djece, sedam kćeri i tri sina: Mandu (1906.), Kocu (1910.), Teresku (1912.), Slavku (1916.), Franjicu (1919.), Josipa (1921.), Loziju (1923.), Maricu (1925.), Ivicu (1927.) i Boženku (1929.). 

»Dida je bio matičar. Moj otac Ivica govorio je da je dida imao najveću plaću u gradskoj službi, naime, primao je doplatak za svoju brojnu djecu«, kaže Ljiljana.

Iz  te mnogočlane obitelji danas ih je još troje, Franjica i Josip žive u Zagrebu, a Boženka u Rijeci. Ljiljanin otac Ivica, koji je ostao živjeti u Subotici i bio ugledan poduzetnik, preminuo je prošle godine.

Životne priče desetero djece Jose i Lize Dulić ponaosob su raznolike i zanimljive. 

Najstarija, Manda Dulić nekada davno studirala je francuski i ruski jezik u Francuskoj i vratila se u rodni grad. Predavala je strane jezike, prevodila i nije se udavala. Bila je poliglot očito, jer je obitelj nakon Mandine smrti u njezinim bilješkama nalazila prijevode s nekoliko jezika, ne samo onih kojima se i profesionalno bavila.

Koca, udana Cicvarić, s mužem je nakon Drugog svjetskog rata otišla u Australiju, rodila Danicu i Ljubicu, i ta grana je ostala živjeti na drugom kontinentu.

Tereska, udana Kujundžić, živjela je u Subotici (umrla 1957). Jedina kći Jadranka davno je otišla u Njemačku i tamo zasnovala obitelj. Ima dvije kćeri. 

»Upravo su nas obradovali da je rođeno prvo dijete u novoj generaciji naše obiteljske loze. To je dječak Maris, sin Mirke i Chrysa, Jadrankin unuk. Rodio se u Münchenu«, priopćava Ljiljana važnu vijest o nastanku nove generacije, tj. rođenju šukununuka davno preminulih Jose i Lize Dulić.

Slavka je dio života provela među redovnicama i školovala se, a potom osnovala vrtiće u Kastvu kod Rijeke i Lovranu. Nije se udavala niti imala djece, ali se profesijom posvetila odgojiteljstvu i uz to brinula o Ljiljani i njezinu bratu Vjekoslavu u najmlađoj dobi.

Franjica (Uzelac) studirala je u Zagrebu i tamo se udala. Njezina kći Katarina je doktorica fizike i radi na Institutu za fiziku u Zagrebu.

Josip je u Zagrebu diplomirao elektrotehniku, a potom radio u Švicarskoj. Kćeri Zrinka i Elizabeta s obiteljima i sada žive tamo.

Lozija je završio agronomiju u Zagrebu, radio u Opuzenu (jedan je od tvoraca pasirane rajčice u staklenkama), a potom u Maroku. Njegovo jedino dijete – sin Hrvoje s obitelji živi u Parizu.

Maricu pamte po divnim zvucima klavirskih tipki. »U kući ispred koje je snimljena fotografija naših predaka, u najvećoj prostoriji, ‘ručaoni’, bio je smješten klavir i veliki stol za ručavanje za dvanaest osoba. Stričevi i tete, kao i moj otac, bili su nadareni za glazbu i voljeli je«, kaže Ljiljana. Ona je odrasla u toj kući iz koje su brojni Dulići polazili na studije i potom najčešće, gradeći karijere, nastavljali u svijet.

Boženka (Šilipeter), najmlađe Josino i Lizino dijete, završila je medicinu i karijeru gradila u Rijeci. Ima sina Nikolu koji živi u Zagrebu.

 

Ivicini zapisi o precima

 

Ivica je Ljiljanin i Vjekin otac, i on je ostao u Subotici u obiteljskoj kući uz majku i neudane sestre. Rano se opredijelio za samostalno obrtništvo i domišljato plasirao različite zanatske proizvode prema zahtjevima tržišta. Bio je ugledan poduzetnik. Njegov sin Vjeko, a Ljiljanin rođeni brat, nakon školovanja za biologa u Zagrebu, usavršavao se u nekoliko svjetskih znanstvenih središta. Doktorirao je u Baselu. Danas s obitelji živi u Francuskoj i ima dvoje djece, Tatianu i Maria. I eto nas do bitnog podatka za budućnost obiteljskog imena: Mario je u ovoj velikoj i razgranatoj obitelji Jose i Lize Dulić, danas jedini muški potomak koji će u budućnosti nastaviti prezime Dulić! Upravo je njegov djed Ivica sačinio obiteljsko stablo i za potomke ga ostavio na poleđini fotografije iz 1931. godine. »Počeo je crtati stablo u Zagrebu 2000. godine. Istraživao je i prošlost i unio podatke o precima svojih roditelja sve do prvih desetljeća devetnaestog stoljeća, kao i podatke o svim potomcima Jose i Lize. Pojedine detalje dopunio je i završavao posljednjih dana života, 2011. godine. Obiteljsko stablo čuva se na mjestu koje je otac izabrao, na poleđini zajedničke fotografije iz njihova djetinjstva«, kaže Ljiljana.