Arhiv tekstova

Iz XII. stoljeća, gotovo istodobno sa zapadnim piscima koji su pratili križarsku vojsku, sačuvana su izvješća dvaju arpaskih pisaca: al-Idrisi-ja (1099. – 1166.), kraljevskoga geografa sicilijanskog (normanskog) kralja Rogera II., i Abu-Hamid al-Garnatija, mavarskog putopisca iz Španjolske. Zanimljivo, njihova su izvješća dijametralno suprotna u odnosu na ona zapadnih putopisaca. Idrisi je svoje djelo »Knjiga za zabavu onih koji žele lutati horizontima« objavio oko 1154. godine. 

Sam Idrisi nije putovao Ugarskom, ali je ispitivao arapske trgovce i normanske lađare, te ukoliko su se od tri iskaza dva podudarala uzimao ih je u obzir prilikom pisanja svoje geografije, koju je pokušavao urediti po uzoru na Ptolomeja u sustavu klima. Ugarska se nalazi u VI. klimi, III. dio. Uz opise daje i kartu opisanih područja. Na karti su označena mora, rijeke i planine kao i važniji gradovi. Kartu koju prikazujemo izdao je Konrad Miller 1928. godine. U njegovom izdanju arapska imena mjesta zamijenio je latiničnim pismom, ali nije se trudio identificirati i sva mjesta. Ugarska je: bilad ankaria. 

 

Arapski putopisi iz XII. stoljeća

 

Idrisi pojedinačno opisuje gradove, uglavnom južne Ugarske. Prema Idrisiju Bač i Kovin su od gradova Ugarske najurbaniziraniji. Nadalje, »stanovnici cijelog ovog kraja – pod time podrazumijevam stanovništvo Ugarske – su zemljoradnici, bave se stočarstvom i poljoprivredom, imaju sela i raspolažu s obrađenim njivama«. Bač opisuje ovako: »B. k. s. y. n (Bakačin) je glasovito mjesto, kojeg ubrajaju među ostale velike gradove. Tu se nalaze tržnice, trgovački dućani, zanatlije i grčki znanstvenici. Imaju zemljišne posjede (majure?) i obrađene njive. (U Baču) je žito jeftino jer se može naći u izobilju«.

Kovin: Kāw. se nalazi šezdeset milja od Bača, prema istoku. Kovin je veliki, cvjetajući (napredni op. aut.) grad na rijeci Dunav (D. n. w ), s tržnicama i zantlijama.

»Grad Titel (T. y. t. l. w. s) se nalazi na sjevernoj obali rijeke (Dunav? op. aut.), ima mnogo stanovnika i stoke. Stanovnici su jako imućni, žive u izobilju i bogatstvu«.

Na drugom mjestu, u poglavlju Klime, pak kaže: Kāw. n (Keve, Kovin) i Bač su dva krasna grada, s mnogo stanovnika, velikim ulaznim i izlaznim prometom. Od gradova u Ugarskoj su najurbaniziraniji, dobro su građeni, raspolažu s najviše bogatstva i s najviše majura«. 

Idrisi opisuje i pogranična mjesta uz Dunav, Beograd i Braničevo. On kaže da je: Beograd ( B. l. g. r. d. w. n) cvjetajući (napredni op. aut.) grad, s brojnim, izvanrednim hramovima i mnoštvom ljudi. 

 

Prvi grad u srednjovjekovnom Srijemu

 

Mada na karti koja je nama na raspolaganju nije obilježen grad koji su osnovali došljaci iz Francuske, Idrisi je ovako opisuje: »Frankavila ‘. f. r. n. k.  b. y. l. h = Franca villa (Nagyolaszi, Nađolasi blizu Manđelosa) je veliki i lijep grad na (otvorenoj op. aut) poljani, njezini stanovnici piju vodu iz potoka i bunara. Mnogo bogatstva, ugodnih stvari i obilje se nalazi u njemu, ali stanovnike najviše karakterizira nomadski način života«. 

Drugi arapski (mavarski) putopisac iz Španjolske, Abu-Hamid al-Garnati je tri godine (od 1150. do 1153.) putovao srednjom i istočnom Europom. On u svom djelu piše: u »Ugarskoj se nalazi ukupno 78 gradova (zapravo bilo je toliko županija, od kojih je svaka imala i svoju utvrdu op. aut.), svaki je nalik Isfahanu ili Bagdadu, i svuda vlada nevjerojatno bogatstvo i obilje«. 

Ovim putopisima zajedničko je da se svi slažu kako je Ugarska u XI. i XII. stoljeću jako bogata zemlja prirodnim dobrima. Nasuprot njemačkom biskupu, Arapi vide dobro građene gradove koji sliče tada dvama najpoznatijim istočnjačkim gradovima – Bagdadu i Isfahanu. Trebamo imati u vidu da su arapski i normanski trgovci slobodno putovali zemljom i obilazili gradove u južnoj Ugarskoj gdje su i trgovali, uglavnom uz Dunav. Istina je ipak negdje na sredini, jer gradova opasanih zidinama, kao u zapadnoj Europi, u Ugarskoj je bilo malo, no zato je bilo mnoštvo gradova, osobito na jugu zemlje, koji su sličili istočnjačkim gradovima i koji su bili organski srasli s prirodnim okruženjem, prije svega zbog karaktera privređivanja, tj. stočarstva i zemljoradnje. Ova razlika u »slici gradova« zapadnoga, odnosno ističnog tipa grada zadržala se tijekom stoljeća, sve do XIX.