Arhiv tekstova

Zvučat će zacijelo čudno, ali Augustin Juriga tvrdi kako je ciklus slika naziva »Lica Bačke«, čija je izložba nedavno održana u kući Erzsébet Besényi u Bačkom Monoštoru, začet u Pakistanu. Poznati i višestruko nagrađivani subotički fotograf kaže kako je tek nakon sraza s licem jednog čovjeka ispred džamije u Lahoreu spoznao ono što mu je duša odavno znala: lice i ruke otkrivaju čovjekov karakter i život. Za svoj život kaže da je zadovoljan njime: vidio je svijeta, doživio razdoblje revolucionarnog razvoja u tehnici u čemu fotografija ne samo da je svo vrijeme držala korak nego je i prednjačila. Pa ipak, priču o njemu i fotografiji započinjemo vraćanjem na najstarije, a najnovije – licima i rukama.

»Na starijim ljudima to se najbolje uočava, jer su njihova lica i ruke prošla test života koji se ne može sakriti. Kod mladih je to drukčije; mnogo je koketiranja, namiještanja i svega onoga čime se želi vizualno ‘dobiti’ na fotografiji. To ne znači da mi oni nisu zanimljivi. Dapače, vjerojatno ću ovaj ciklus nastaviti s njima, kao što ću jednom vjerojatno krenuti i s ciklusima lica Estonije, Sibira, Bugarske ili Hrvatske. Jer, osim lica i ruku, kod fotografije je veoma bitna i pozadina koja, ako se dobro uoči, također otkriva priču.«

HR: Veliki dio svoga profesionalnog vijeka proveli ste fotografirajući salaše, crkve, stare ili zaštićene zgrade. Može li se duša očitati i na objektu?

I na većini tih fotografija bilo je lica, bez obzira je li riječ o Bezdanu ili okolici Subotice. Možda i stoga što sam tom poslu prilazio emotivno, što je na koncu rezultiralo posljednjim ciklusom koji je bio izložen u Monoštoru. Radeći u Međuopćinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture nikada nisam izbjegavao ljude, jer je čovjek najbolja razmjera u odnosu na objekt i figuru. Na sreću, iz tog razdoblja – a to su sedamdesete, osamdesete, pa čak i devedesete godine prošlog stoljeća – ostalo mi je mnoštvo dragocjenih uspomena, čija je konačna prekretnica u određivanju moje fotografske sudbine uslijedila nakon boravka u Pakistanu.

HR: Svjetlo i kontrast određuju i karakter fotografije, ali i onoga tko ih pravi. Koliko Vam je u tom smislu rad na kazališnoj fotografiji bio izazov?

Kazalište je drugo. To je i namješteno svjetlo i namješten pokret i sve kako su zamislili redatelj i scenograf. Međutim, i tamo je čovjek najbitniji, jer je potrebno uhvatiti onaj detalj koji će pokazati glumca u glumi. Ako se to uspije, onda se fotografijom otkriva uloga koju igra. Naravno, svemu tome pridonosi i svjetlo i kontrast, ali najviše oko i ruka. Zbog toga se fotografi raduju kada naprave nešto između; nešto što traje djelić sekunde i nikada se ne vidi u predstavi. Za to je, naravno, potrebno odgledati više proba i strpljivo čekati. Ali, na kraju se isplati.

HR: Imali ste privilegij iz posebne vizure pratiti nestajanje zgrade Narodnog kazališta i nastajanje njezinih do sada nezavršenih kontura. Jesu li temelji Kazališta iz korpe na kranu ujedno otkrili i jedan novi pogled na središte grada?

Nisam imao nikakav privilegij glede toga, ali mi je bilo žao što se dogodilo da se Kazalište ruši. Međutim, od desetak tisuća snimki nemam nijednu na kojoj se vidi rušenje Kazališta. Ciklus sam počeo kada su došli do temelja i u tom smislu snimao sam njegovu izgradnju. Izgradnja Kazališta je veliki projekt i ja sam to znao budući da sam radio za »Panongrad«. Znao sam da će za te potrebe biti angažirana najsuvremenija tehnika i smatrao sam da to treba snimiti. Kazalište je u samom srcu grada i ono je odredilo i njegovu dušu i bilo bi šteta da o tome nema dokumenata. Primjera radi, radeći s Boškom Krstićem monografije o gradu uvijek smo imali problem s dokumentima o najznačajnijoj građevini Subotice. Nema, naime, nijedne fotografije koja svjedoči o izgradnji Gradske kuće. To je nenadoknadivo i nisam želio da se isto dogodi u XXI. stoljeću. Kada su radovi zbog nedostatka novca prekinuti, u beton kod starog ulaza u Kazalište ubacio sam par CD-a s fotografijama izgradnje i nekoliko novčića. Inače, taj »novootkriveni trg«, odnosno prazan prostor nakon rušenja Kazališta s onim preostalim stupovima, bila je možda i najbolja scenografija koja je mogla ostati ovom gradu. To se iz zraka vidjelo još i bolje negoli sa zemlje.

HR: Osim kazališta, mnoge su druge Vaše fotografije snimljene iz zraka. Koji se detalji otkrivaju otuda nauštrb onih koji se gube iz blizine, a koje ste opisali u priči o licima, rukama ili glumačkom izričaju?

Dok sam bio mali, puno sam puta »bio ben« od tate zbog toga što sam odlazio na aerodrom. Valjda sam htio biti pilot. Ali, svaki fotograf koji se ne boji letjeti želi prikazati nešto što se ne može vidjeti sa zemlje. Stoga treba dati ljudima vizuru koja im je zanimljiva, često i nova i svakako drukčija. Izgradnja Kazališta, snimljena iz zraka, sa svim tim armaturama koje štrče k nebu, a opet su niže od tebe, je čista grafika. Pa onda izgled parcela njiva na Natjecanju risara. To je najbolje opisao moj susjed Bandika, koji je, kada je sa mnom letio zmajem, rekao da kuće iz zraka izgledaju poput kutija šibica. To je i za mene bilo nešto novo.

HR: U posljednje vrijeme, ipak, mnogo ste više vezani za zemlju, odnosno bicikl. Što pokret na dva kotača i na vlastiti pogon otkriva oku?

Ono što ne može ni vlak, ni autobus, ni motorkotač, pa čak ni taksi. Primjerice, sada fotografiram križeve krajputaše, i to one koji su ovako ili onako preživjeli devedesete. To je čudna i tužna priča. Nalazim ih posvuda, srušene pa opet kako-tako vraćene. To je istinita priča o njihovoj golgoti. Vožnja biciklom i fotografiranje priča je i o ljudima s kojima se nađem i popričam kraj seoskog dućana. Tek su to priče. I za oko i za uho.

HR: Kako to da se nikada ozbiljnije niste bavili socijalnom fotografijom? One koje svjedoče o ljudskoj bijedi na posebnoj su cijeni.

Kako nisam? Pa, kompletne devedesete sam zabilježio s onim ispreljepljivanim plakatima, pa dva čovjeka koji su doslovce upali u kontejner... Međutim, mislim da to sada nije dobro. Zašto se vraćati u to vrijeme, vrijeme koje, uostalom, ni do danas nije završeno? To možda može biti knjiga, ali ne i izložba. Mislim da ljude ne treba vraćati u ta vremena i podsjećati ih na to. To čak nisam želio ni u Lahoreu, u Pakistanu, a tamo čak i lica otkrivaju socijalu. Jednostavno, više želim na svojim fotografijama kroz osmijeh i radost pružiti pozitivnu energiju.

HR: Jeste li zbog toga izbjegli fotografiranje rata, koje je moglo pružiti obilje dokumenata o ljudskoj nesreći, ali i zvjerstvu?

Meni je nuđeno da u to vrijeme fotografiram Vukovar i što se tamo događalo. Ali... nisam prihvatio. Mislio sam da to nije za mene. Kada sam ja prije toga snimio Vukovar, taj je grad bio lijep.

HR: Jeste li u New Yorku došli na ideju fotografiranja kontrasta staklo-odraz ili je ona postojala još u Subotici, ali je tamo bila bolja za primjenjivanje?

Takvu izložbu imao sam već kod »Franzera«. To su bili »urbani fotosi« s ljudima u gradu, dok je New York bila druga strana. Tamo je bilo staklo, perspektiva... New York je izazov. Mene su fascinirale te goleme staklene zgrade, zgrada »City Banka«, a u njezinom podnožju četiri »japanera«, onih kolica za beton. Ma koliko ta kolica bila uredno posložena, ona ipak govore o tome da su neke stvari posvuda iste. Jer, sve počinje od rada i želje da se nešto postigne.

HR: Iako ste fotografirali za »National Geographic«, ipak se ni životinjama niste puno bavili. Zašto?

To je došlo nekom dobrom voljom, ali ne mogu reći da sam postigao neki veliki uspjeh. Imao sam »Dužijancu« i Đurđin kao zadanu temu koju sam, nadam se, odradio pošteno. Ipak, ono što mi je posebno drago je što sam, skupa s Draženom Prćićem koji je pisao tekst, imao priliku fotografirati za tako renomorani časopis. A što se životinja tiče, našeg mačka Cirmosa snimila je moja Bilja. I on je svjetski prvak. Ali, dugo sam se pitao kada je fotografija izumljena? Znate li Vi?

Ne.

Fotografija je, u stvari, gledanje. I tu je i odgovor na pitanje kada. Jer, ako znaš gledati, opstat ćeš kao fotograf i uvijek si napraviti dokument. Danas imamo fotoaparate u kojima se nalaze memorijske kartice, za razliku od nekadašnjih filmova koji nisu bili memorija nego čista mehanika. Drugim riječima, digitalna fotografija danas je postigla takvu brzinu da je brža od ljudskoga mozga. Nekoć, još u srednjem vijeku, Kolumbo i slični sa sobom su vodili kartografe i crtače koji su na papir prenosili biljke, životinje, ljude, objekte i sve što su oko sebe vidjeli. Znači, oni su u svojoj glavi memorirali ono što su vidjeli i kasnije to prenijeli čak i nama. To imamo i danas. Recimo, Ante Rudinski isto to radi svojim crtežima. I eto, to je paralela između gledanja i memorije s jedne, ili crteža i fotografije s druge strane. A, vjerovali ili ne, mislim da sam se najdulje opirao memorijskoj kartici bez koje danas ne mogu. I ono što je često prednost te kartice jest da je memorija ista. Kod ljudi pamćenje ipak blijedi. Ili se čak i kvari. Namjerno ili slučajno, nije bitno.

HR: Što Vam je ostalo u memoriji kada je riječ o tamburi, koju ste u mladosti svirali i koju i danas uzmete u ruke?

Mnogo toga. Tambura je u vrijeme mog dječaštva i mladosti bila veoma popularna. Svi u Keru bili su tamburaši. Svi! Dok se nije pojavio Ivan Lučić koji je osnovao foto sekciju. A u foto sekciji jedan Ivan Pešut, Stipan Jaramazović, jedan Dulić... Svi fotografi!

HR: Mnogi od njih su nestali. Nema više »Foto Pertiča«, »Foto Ane«, »Foto Berte«... Kako gledate na to, je li Vam žao?

Nije mi toliko žao onog »svatovskog« ili »vojničkog dijela« koliko toga što su oni imali jednu tehničku pedantnost. Morali su paziti na svu tu kemiju, koju i danas osjetim, i svaki promašaj, recimo temperature, utjecao je na kvalitetu fotografije. I pored toga što je na tim fotografijama bilo dotjerivanja koje je prerastalo u kič, ti su ljudi to radili spontano, nerijetko čak i originalno. Sve to svjedoči da su imali neporecivu ljubav prema fotografiji.

HR: Može li se to isto reći i za novinsku fotografiju, odnosno njihove autore?

Nema više novinske fotografije. Sve se skida s interneta, a krv, nesreća, ljudska bijeda i tragedija je ono što prodaje novine. Ako to otkriva narav ovoga društva, onda otkriva i narav fotografa. Pitanje je samo tko je to prvi ponudio, a tko zatražio. A na taj način fotoreporteri možda nisu ni svjesni kolika je njihova uloga samo u tome da dnevno popune novinsku stranicu. Ako su svjesni, pa to ipak rade, onda je još i gore. Ranije se vodilo jako puno računa o tomu koja će fotografija i koji fotograf ući u novine.