Arhiv tekstova

U Apatinu, gradiću smještenom na samoj obali Dunava, jedan broj obitelji i danas živi od najstarijega zanimanja na ovim prostorima, od ribolova. Pored profesionalnih ribara koji kruh sa sedam kora zarađuju na otvorenim vodama Dunava, nekoliko pojedinaca je svoju ljubav i borbu za egzistenciju vezalo za uzgoj ribe, a nadaleko je poznat i ribnjak Poljoprivrednog dobra »Jedinstvo«, smješten u atarima sela Svilojeva i Sonte, poslije privatizacije u vlasništvu »Delta agrara«. I u ribička društva na području općine uključen je veliki broj pojedinaca, koji su sve ove godine slovili kao iznimno dobri ribiči i rekorderi po ulovu kapitalnih primjeraka dunavskih grdosija. Zahvaljujući prirodnim uvjetima, odnosno obilju ribe u negdašnjim podunavskim močvarama, apatinski ribari su već stoljećima na dobrom glasu, a pisani tragovi o njima postoje još u starim srednjovjekovnim dokumentima. Tako poznati istraživači povijesti Apatina Tomislav Šimunović i Milan Bukvić navode jedno od poreskih izvješća za apatinska naselja Bukčenović i Sontu za 1720. godinu, u kojima piše da imaju dobre prihode, osobito od ribolova na Dunavu, a često od toga žive cijele obitelji.

 

Prva ribarska stanica

 

Ribarstvo u Apatinu utemeljio je princ Eugen Savojski u prvim desetljećima XVIII. stoljeća. Tada je imao feudalni posjed u Belju i pravo ribolova na Dunavu. Radi bolje eksploatacije bogatih ribarskih revira na ovom području utemeljio je prvu ribarsku stanicu u Apatinu i u njoj angažirao veći broj demobiliziranih njemačkih vojnika, po opredjeljenju profesionalnih ribara. Već 1748. godine započeta je kolonizacija Nijemaca u Apatinu, a  među naseljenim zanatlijama bilo je i profesionalnih ribara s gornjeg toka Dunava i Rajne. Njihovim dolaskom na ovim se prostorima uvode suvremeniji alati kojima su postizali izuzetno bogat ulov ribe. Ove mjere dovele su do velikog porasta broja profesionalaca,  pa se tako  koncem XVIII. stoljeća bilježi postojanje više od 200 kvalificiranih ribara s većim brojem pomoćnih priučenih radnika, tako da je oko 400 apatinskih obitelji živjelo od prihoda ostvarenih u ribarstvu. Dugi niz godina, sve do druge polovice XX. stoljeća, Apatin je slovio za grad s najvećim brojem zaposlenih ribara i s najvećom količinom ulovljene ribe. Kuća svakog profesionalnog ribara bila je obilježena amblemom ceha na ulaznim vratima.

 

Otkup i prodaja ribe 

 

Na apatinskom pristaništu bio je i glavni otkupni centar iz kojega su opskrbljivana obližnja naselja, gradovi i vojne posade, gotovo svakodnevno bi pristizale skupine ribara u čamcima natovarenim ulovljenom ribom. U specijano izgrađene lađe, zvane ribarice ili tikvare, smještani su viškovi ribe i odvoženi do udaljenijih podunavskih tržišta. U jednu ovakvu lađu, dugu 20 metara, moglo se uskladištiti više vagona ribe, zahvaljujući zračnim komorama i protoku svježe vode, čuvane u najboljim prirodnim uvjetima. Ribarice su gradili apatinski majstori brodograditelji, zvani šoperi. Tako je Apatin kroz povijest izrastao u jedno od najvećih središta za otkup i prodaju svježe i sušene, a razvojem tehnologije i smrznute ribe na Dunavu. Na velikoj svečanosti organiziranoj u Apatinu 18. ožujka 1773. godine, zbog vrlo razvijenog zanatstva i velikog broja ribara, carica Marija Terezija dodijelila je Diplomu esnafskih prava staležu apatinskih zanatlija. U apatinskom cehu ribara, kao  organizacijskoj jedinici esnafa, bili su zastupljeni ribari s cjelokupnog područja Bačke i Baranje. Sjedište ovoga ceha bilo je u zgradi gostionice Fuderer, današnjega restorana »Šaran«. U velikoj sali ove gostionice održavale su se razne ribarske svečanosti, nedjeljne igranke ribarske omladine, balovi u vrijeme poklada, te čuvene godišnje ribarske svečanosti. Ribari su bili vrlo aktivni i u društvenom i javnom životu starog Apatina. Na blagdan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja, priređivane su trodnevne ribarske svečanosti. Tih dana dolazili bi brojni uzvanici i ribari iz Bačke i Baranje. Poslije svečanog otvorenja i crkvenog obreda, ribari bi u mimohodu, uz glazbu, gradskim ulicama nosili stari simbol bogatoga ulova – veliku zlatnu ribu. U svečano urešenim dvoranama pripremani su najbogatiji riblji specijaliteti.

 

Razvoj i odumiranje

 

O značaju apatinskih ribara govori i Povelja Cara Franje I. Habsburga od 16. travnja 1830. godine, kojom im daje specijalno pravo i privilegij organiziranja ribolova na Dunavu, od Mohača do Oršave u Rumunjskoj, a u ribarski ceh Apatina priključeni su svi ribari iz naselja na južnom toku Dunava. Zahvaljujući ovoj mjeri na južnom toku Dunava zabilježen je ekstremni porast ulova ribe, a prema podacima profesora Plančića još u XIX. stoljeću na potezu od Pančeva do Mohača godišnji ulov iznosio je više od 22 milijuna kilograma ribe. Od ovoga ulova, jedna trećina otpadala je na područje Apatina. Gradnjom obrambenih nasipa, bentova,  u drugoj polovici XIX. stoljeća plavne površine se znatno smanjuju, pa se tada bilježi i zamjetni pad ulova ribe. Nakon cijelog stoljeća velikih melioracijskih radova Dunav je postupno sabijan među bentove i najveći dio negdašnjih močvara zauvijek je nestao. Među ostalima, nestale su i ribom vrlo bogate močvare u Velikom ritu između Apatina i Sonte i južno od Sonte do Bogojeva. Više od 7 tisuća hektara močvara nestalo je samo na području od Bačkog Monoštora do Bogojeva. Ipak, na području Apatina ostao je pojas močvara između bentova i matice Dunava, te skoro nedirnuti prostor močvara u trokutu od Kopačkog rita do Apatina i Bačkog Monoštora. To je omogućilo daljnju egzistenciju ribara apatinskog ceha, ali uz tendenciju postupnog odumiranja do druge polovice XX. stoljeća. Materijani položaj ribara drastično je oslabio, no i pored postupnog opadanja broja profesionalnih ribara i smanjenja ribolovnog područja, Apatin je i dalje zadržao vodeće mjesto u ovoj grani gospodarstva i još dugo ostao središtem slatkovodnog ribarstva u Austro-Ugarskom carstvu. Esnaf  apatinskih ribara konačno je ukinut 1880. godine, a prema tadašnjem zakonu o zanatstvu ribarstvo postaje slobodna profesija. Kasnije je formirano više ribarskih zadruga, koje su uzimale u zakup pojedine ribarske revire i same organizirale ulov i prodaju ribe. Vrlo bitnu ulogu u daljnjem razvoju ribarstva imala je Ribarska centrala, izgrađena u Apatinu 1911. godine, kao privatni posjed feudalca Fridriha Habsburga. U sastavu te velike latifundije nalazila se gotovo cijela Baranja i sve plavne površine pokraj Dunava. Tada je u Apatinu još uvijek egzistiralo oko 400 ribara. Za potrebe Ribarske centrale podignuta je drvena baraka i ledara s duplim zidovima, u kojoj se tijekom zime skladištio led s Dunava. Sve količine ulovljene ribe od ribara je otkupljivala Ribarska centrala i prodavala na obližnjem tržištu, a veliki dio izvožen je i u druge zemlje. 

 

Agrarna reforma 

 

Argarnom reformom, provedenom  poslije formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine oduzeti su posjedi feudalca Habsburga i stavljeni pod sekvestar s Ribraskom centralom. Godine 1920. formirano je Državno dobro »Belje« pod izravnom nadležnosti Ministarstva financija Jugoslavije, odnosno njegovoga resora Uprave državnih dobara. Iako je u to vrijeme ribarstvo stagniralo, zahvaljujući bogatim ribarskim revirima na ovom području i dalje je imalo vrlo značajnu ulogu. U jednom izvješću Državnog dobra »Belje«, upućenom Ministarstvu financija 30. ožujka 1939. godine, pored ostaloga se navodi: »Šumarstvom, lovom i ribolovom rukovodi šumski odjel sa svojih šest šumskih uprava i Ribarskom centralom u Apatinu. Iste vrše uzdgoj divljači i esploataciju šuma na prostoru od 38 tisuća katastarskih jutara zemljišta. Ribarska centrala eksploatira svoje ribolovne vode u kojima godišnje ulovi oko 900.000 kilograma razne vrste ribe«.

Ribarska centrala tako posluje sve do 1941. godine, kada se okupacijom zemlje, skupa s mađarskom vojskom, vraćaju habsburški feudalci i ulaze u njezin posjed i ostaju vlasnici sve do oslobođenja zemlje. Prigodom povlačenja njemačke i mađarske vojske opljačkan je veliki dio imovine Ribarske centrale, među kojom je bio i gotovo cijeli plovni park. Ubrzo poslije oslobođenja zemlje, Ribarska centrala je nastavila s radom u sklopu državnog šumskog gazdinstva »Jelen«, međutim, organizirano ribarstvo u Apatinu od tada bilježi konstantan pad, a u godinama demokracije i privatnoga vlasništva pojavljuju se pojedini subjekti s početka ovoga teksta, koji na taj način, pored stvaranja uvjeta za egzistenciju svojih obitelji, bitno doprinose i očuvanju jedne od najstarijih tradicija Apatina.