Arhiv tekstova

U obitelji Gabrić u Gornjem Verušiću, na salašu broj 18, tjednima traju pripreme za sutrašnje natjecanje risara u okviru Dužijance i doček brojnih gostiju koji će se već ranim jutrom uputiti na ovu tradicijsku svečanost. Martin Gabrić je po drugi put domaćin ovog natjecanja. Prvi put je to bio 2001. godine, no sada će posjetitelje sačekati iznenađenje: na imanju Gabrićevih je za Dužijancu obnovljen stari salaš pod trščanim krovom i u njemu izloženi uporabni predmeti u kućanstvu iz davne prošlosti, iz obiteljske zbirke Grge Piukovića, kao etno postavka bunjevačkih soba (»čista soba«, »pododžak« i »čeljadska soba«). »Stari salaš je spomenik kulture življenja ljudi u ovome kraju i željeli smo ga sačuvati u autentičnom obliku, pokrivenog trskom«, iznosi Marinko Piuković, predsjednik Organizacijskog odbora Dužijance 2012. o očuvanom starom zdanju. 

 

Generacije na salašu

 

U starom, upravo obnovljenom salašu nekada (do 1986. godine) živio je Martinov stric. Obitelj ne zna točnu godinu podizanja ovoga salaša, osim da pripada rijetkim salaškim kućama iz devetnaestog stoljeća – nagađa se da je star oko 200 godina – i još rjeđim s tradicionalnim krovnim pokrivačem od trske. Objekt već dugo nije nastanjen i ostat će trajati na imanju kao svjedok starog vremena. Obitelj Gabrić živi u novijem salašu, podignutom 1965. godine na mjestu prijašnjeg, i to je dom roditelja Jose i Gabriške, njihovih sinova Martina i Ivana, te Martinove djece Nikole, apsolventa Poljoprivrednog fakulteta, i Martine, inženjerke poljoprivrede. 

Kako bi salaš i nadalje zadržao autentičan izgled iz vremena iz kojeg potječe trebalo je okupiti ljude koji se razumiju u stare zanatske vještine i obnoviti pokrov i zidove. Prošle nedjelje završeni su radovi postavljanja novog trščanog krova. Pretpostavlja se da krov od izgradnje salaša nije mijenjan, osim što je popravljan, a ipak je nadživio nekoliko generacija. Za nepovjerovati je, ali »trska je čudo«, kako ističu sugovornici, a krov je na starim salašima desetljećima dobro služio svrsi, ukoliko bi se redovito održavao. Pod krovom na tavanu, podmazanim žutom zemljom i vapnom, nekada je skladištena pšenica. »Pouzdano znam da sa starog salaša krov od trske nije skidan 90 godina, toliko je vremena taj salaš u našoj obitelji. Trščani krovovi su svakih nekoliko godinama čišćeni, popravljani i dopunjavani, ali ne i mijenjani. Nekada je ovdje bilo desetak objekata pod trskom, čardak, košara i ostale zgrade, i svake godine se nešto od njih popravljalo, a taj posao su obavljali trščari«, kaže Joso Gabrić, rođen 1932. godine na salašu gdje i sada živi i gdje su živjeli i njegovi preci.

Kada je u obnovi starog salaša skinut dotrajali krovni pokrivač od trske, naišlo se na materijale koji su nekada davno korišteni u izradi: trska vezana rogozom i drveni klinovi u konstrukciji krova. U radovima na salašu sačuvana je autentična krovna građa.

 

Pogled u davno vrijeme

 

U zaštiti staroga zdanja poslove pokrivanja krova trskom na tradicionalan način vodio je majstor Sandor Csik, trščar, s pomoćnicima JozsefomTemisvari,  Miškom Gabrićem i Ivanom Guganovićem. Zidovi salaša su izvana i iznutra obnovljeni blatom (zemlja i pljeva) pripremljenim na tradicionalan način – gaženjem. Masu su pripremili Vlatko Vojnić Purčar i Tomica Mesaroš, a zidove uredili Grgo Piuković, Antun Vojnić Purčar, Blaško Stantić i Željko Pančić. Potom je zidove okrečila Jaga Orčić. Kada je stari salaš dobio novo ruho, za Dužijancu je useljena oprema iz obiteljske zbirke Grge Piukovića: nekadašnji kreveti, ormari, dolafi, stan za tkanje, šlingovana posteljina, stare fotografije, lampaš i dr. Svi eksponati stari su najmanje sto godina. Izložba je postavljena od danas do ponedjeljka. Marinko Piuković pozvao je sugrađane da posjete stari salaš i pogledaju izložbu koja je otvorena od danas.

Martin Gabrić je nekada imao želju ne samo sačuvati stari salaš s tradicionalnim trščanim krovom, nego i šor u kojemu se nalazi. Želio je označiti i očuvati salaški i etno šor, spomen na vrijeme kada je mnogo više ljudi ostajalo živjeti na zemlji, u kućama podignutim na tradicionalan način. »Danas su ovdje četiri ušorena salaša, a sedamdesetih godina prošloga stoljeća bilo ih je 32. Ljudi su otišli, a salaši su srušeni jer smo od infrastrukture dobili samo struju. Nisu nalazili budućnost u takvim uvjetima«, kaže Martin. Na pitanje kakav je život u ovomu kraju bio sedamdesetih godina Joso Gabrić, Martinov otac, kratko odgovara: »Dobar!« i dodaje: »Ovo su bili najljepši salaši i najbliži gradu. Nekada smo pješice išli u varoš tih sedam kilometara.«

Sa salaša iz ovoga kraja za opskrbu su i dalje usmjereni ka gradu. Obitelj Gabrić bavi se ratarstvom i stočarstvom, uzgajaju pšenicu, kukuruz i suncokret i tove junad.