Arhiv tekstova

Za vrijeme boravka nogometne reprezentacije Hrvata iz Vojvodine u Vinkovcima i njihovog već tradicijskoga sraza s domaćim ligašem Cibalijom, susreo sam trojicu mladića, ni po čemu različitih od svojih vršnjaka iz Subotice ili Vinkovaca, osim činjenice da su već četiri godine pekli nogometni zanat na travnjaku prvoligaša u gradu na Bosutu.

Tri mladića – Kristijan Čorba, Danijel Romić i Dinko Kuntić – rođeni su Subotičani, prvu su loptu šutali na travi subotičke Bačke, družili se s vršnjacima, vitlali se po školskim hodnicima, grijali školske klupe i prve zaljubljene poglede upućivali vršnjakinjama iz susjednog razreda. Nogometnu su loptu zavoljeli od malena, jurcali za njom po prašnjavim sokacima, natjecali se tko može bolje i više i kada je uzrast to dozvolio, navukli Bačkine dresove. Nigdje veće sreće!

Otkud ti dečki onda u srcu Šokadije, u Vinkovcima? Odgovor je ponudio Petar Kuntić, predsjednik DSHV-a, skupštinski zastupnik i koordinator reprezentacije Hrvata iz Vojvodine uime HNV-a. Hrvatski nogometni savez imao je lijepu praksu pa je godinama, nakon završenog nogometnog prvenstva, u vrijeme kada i djeca imaju odmor, okupljao u nogometnom kampu na Dinamovom stadionu u Maksimiru nadarenu djecu, nogometne talente iz čitave Hrvatske, ali i Hrvate iz susjedstva, Srbije, Bosne i Hercegovine, Mađarske i Makedonije, s ciljem da izvrši selekciju i mladim talentima ponudi školovanje u nekom od hrvatskih prvoligaša. Prije četiri godine iz Subotice su put Zagreba krenuli spomenuti dečki, zadovoljili su i ponuđeno im je da školovanje i nogomet nastave u Vinkovcima.

Kristijan Čorba sjeća se tih prvih dana. Vratili su se u Suboticu razočarani što neće u Dinamo, ali i Cibalia se činila kao premija. Doista, šokačka mu se metropola vrlo brzo dopala, pošao je u srednju ekonomsku školu, stekao nove prijatelje i u školi i na nogometu i ostao je. Završio je srednju školu, baš ovih dana je matura, a on bi želio upisati DIF ili Trenersku školu. S 19 godina život je pred njim. Nogometna putanja bila je uzlazna, igrao je u svim formacijama Cibalije, bio standardni u juniorima i prije dvije godine nastupio za hrvatsku mladu reprezentaciju, U-17. Ali, zaradio je ozljedu, lom stopala, uslijedila je operacija i gotovo čitava godina mirovanja. Sada je, Bogu hvala, sve u redu. Razmišlja da promijeni sredinu, nerado govori o tome, ali u sjećanju će mu ostati druženja na travnjaku i izvan njega, brojni prijatelji u Vinkovcima i okolo, susreti s Dinamom, Hajdukom, Osijekom i naravno nastup u repki, te dvije partije protiv Slovačke. I Subotica, kojoj se često vraćao, jednom ili dvaput mjesečno i prijatelji s kojima je odrastao.

Danijel Romić također je često dolazio u Suboticu, kad god je vrijeme dozvoljavalo. Sjeća se odlaska u zagrebački kamp, tapšanja po ramenu i riječi, idete se kaliti u Cibaliju. I što fali? Odmah je upisao srednju školu, uklopio se u tajming, škola – trening, trening – škola, učvrstio svoju poziciju u juniorima i od proljeća ove godine već sjeda na klupu za pričuve prve ekipe. Sjedi i čeka da mu trener Toplak da znak. I sama klupa je nagrada za sve što je pokazao, a vjeruje da će od jeseni učvrstiti svoje mjesto u prvoj ekipi. Tvrdi kako je njihova generacija najperspektivnija mladost Cibalije i najesen će njih 4 ili 5 u prvi tim. Završio je srednju ekonomsku s odličnim uspjehom, nada se upisati izvanredno ekonomski fakultet, jer mu nogomet ne dozvoljava redoviti studij. Drago mu je da je upao u ekipu HNV-a, no možda i ne ode u Njemačku, jer rano počinju pripreme, ali sve će se tek znati.

Dinko Kuntić je godinu dana mlađi i čeka ga još jedna godina srednje škole, ali već je standardni u juniorima. I on se nada ostati u Vinkovcima, trudit će se nastaviti školovanje, mada još uvijek ne zna što bi upisao. Ima još jednu godinu za razmišljanje. Pokazao je sobu, u takvoj su odrastali on i njegovi prijatelji i zadovoljan je prijemom, svakodnevnom brigom i dobrom organizacijom, mada je sve to pomalo naporno. Ujutro škola, ručak i kratak odmor, trening, večera pa teretana, još malo učenja i počinak. Sutra je novi dan. I on se sjeća Bačke, gdje je prvi puta šutnuo loptu, rado odlazi u Suboticu i druži se s prijateljima, a nada se da će ovog ljeta u Njemačku, jer u Beču ne dozvoljavaju igrati dečkima koji nisu registrirani u Srbiji. Ekipa je dobra, može se očekivati i dobar rezultat, pa kada Europijada završi, ponovno u Vinkovce i završni razred srednje škole.