Arhiv tekstova

Moj će pristup temi biti u izvjesnom smislu radikalan, ili bar neobičan. Radikalan po tome što ću iznijeti pet odlučnih kritičkih stavova prije svega o poeziji »Subotičkoga hrvatskog književnog kruga« (koji je i prema broju pjesnika i prema njihovim poetikama dovoljno reprezentativan da se na osnovi njega može suditi o ukupnom pjesništvu na hrvatskom jeziku u Vojvodini), a zatim ću tih istih pet osnova za kritičko preispitivanje te poezije sučeliti s potpuno oprečnim, razložnim i na činjenicama utemeljenim tvrdnjama. 

 

1. Poezija bačkih/subotičkih Hrvata je otočka poezija.

Taj otok je, kako bi rekao Dezső Kosztolányi, »bolna, vinska, sjetna, lijena Bačka«. Ona figurira u praznom prostoru, izvan kulturnih politika i matične i domicilne države.

Ona je nevidljiva u kulturnoj i literarnoj javnosti i Hrvatske i Srbije.

Nigdje pjesnik nije toliko osamljen kao što je to pjesnik na hrvatskom jeziku u Vojvodini. Njega nema kod hrvatskih izdavača, on ne objavljuje ni u hrvatskim, ni u srbijanskim časopisima (najčešće im nisu ni dostupni hrvatski književni časopisi!). Iznimka od navedenog pravila učinjena je samo par puta, ali se uvijek radilo o izboru iz ukupnog pjesništva vojvođanskih Hrvata, i to u časopisima »Vijenac« (2009.), »Riječ« (2010.) i »Kolo« (2010.). 

Zašto toliko naglašavam neprisustvo i nedostupnost hrvatskih časopisa? Za razliku od knjiga, koje su kulturološki obično samovoljne, periodične publikacije čine poseban i posebno utjecajan medij društvene komunikacije, koji omogućava stalan protok ideja i informacija i koji, u isto vrijeme, upravlja njihovim tokovima. Časopisi, zbog redovitoga, čestog izlaženja intenzivnije korespondiraju s vremenom, odnosno s određenim društvenim, kulturnim ili političkim opcijama i tako postaju mjesto susreta društvenih slojeva, kulturnih grupa i naroda. 

Hrvatski pjesnici u Vojvodini/Subotici djeluju i pišu unutar jednoga zatvorenog kruga, njihovu poeziju objavljuju dva subotička časopisa – »Rukovet« i »Klasje naših ravni«. Njihove poetske zbirke objavljuje samo jedna proračunska ustanova hrvatske manjinske samouprave (Novinsko-izdavačka ustanova »Hrvatska riječ«), dvije udruge kulture (Hrvatska čitaonica i Hrvatsko akademsko društvo), a nerijetko izlaze kao samizdati. Za sedam godina postojanja nakladništva u okviru NIU »Hrvatska riječ« objavljeno je 9 knjiga poezije (od ukupno 48 objavljenih knjiga), a još nekoliko knjiga poezije objavile su spomenute kulturne udruge. 

 

2. Poezija vojvođanskih Hrva-ta nije u dosluhu s vremenom. 

Otuda ona nije otvorena za post-moderna poetička i poetska istraživanja. Ona nosi žig romantičarske iskrenosti, modernističke autentičnosti i tu, kod modernizma i zastaje. Najizrazitija je autentičnost dijalektalne poezije pisane novoštokavskom, bunjevačkom ikavicom, ne samo formalno-jezički, nego i sadržajno. Najbolja ostvarenja na ikavici dali su Vojislav Sekelj, Tomislav Žigmanov, Ivan Pančić, Milovan Miković. Iznimni primjer poezije na ikavici jest »Bunjevački blues« Tome Žigmanova.

U cjelini gledano, hrvatska poezija u Vojvodini, pa i ona »Subotičkoga književnog kruga«, poezija je hipertrofirane autoreferencijalnosti. To je metaforičko pjesništvo, prepuno metaforom posredovanih opisa autorovih duševnih doživljaja, čak i bez ironijske distance.

»Sužanj samo, / granicom kruga tame / u nedogled brodi.« (Ante Vukov)

To je od svake idiličnosti udaljeni pastoralni egzistencijalizam, gdje je riječ samo o suspregnutoj osjećajnosti na valovima prenapregnutih duševnih stanja. 

Urbanog realizma, ili onoga što se danas u književnoj teoriji ustalilo kao poetika i praksa tzv. stvarnosne poezije, ima samo kod nekolicine pjesnika. »Stvarnosne« momente, odnosno izraženiju referencijalnost teksta pronalazim samo kod Zvonka Sarića. On je, pored Roberta G. Tillyja, jedini meni poznati urbani pjesnik. Njegov poetski rukopis odlikuju npr. elementi poetike psihotičnoga urbanog realizma Milka Valenta, a s poezijom Branka Čegeca Sarić dijeli kritiku ideologije i konzumerizma i tematiziranje spolnosti, da navedem samo dvije usporedbe u okviru ukupnoga hrvatskog poetskog korpusa. Ta malobrojnost hrvatskih urbanih pjesnika, ponajviše govori o onima koji i hrvatsku vojvođansku poeziju, i cjelokupnu književnost Hrvata u Vojvodini, pa i samu tu manjinsku zajednicu, uspješno nastoje držati u okvirima rustično-pastoralnog, ili, da budem iskrenija, zatvorenoga i konzervativnog. Hrvati nemaju svog Vaska Popu, ili Radua Floru, ili Petrea Krdua, ne zato što ih sami po sebi ne bi mogli iznjedriti. Same okolnosti im ne dozvoljavaju da se uzdignu do te razine urbanosti i otvorenosti. A tko je takve okolnosti stvorio, je li to bilo hotimično i ako jest s kojom namjerom, o tomu bi se dalo posebno razgovarati.

 

3. Poezija vojvođanskih Hrvata nije uokvirena kompetentnom, kvalificiranom valorizacijom i interpretacijom.

Ona je najvećim svojim dijelom neistražena umjetnička praksa jer je ne prati književnokritički aparat. Umjesto kompetentne interpretacije i kontekstualizacije često imamo samo registriranje činjenica. Nema školovanih kroatista, ne postoji razvijena književna kritika.

 

4. Ona je vrlo rijetko činila iskorake u šire, avangardne/neoavangardne umjetničke pokrete.

Navest ću samo dva, meni poznata, slučaja: Zvonko Sarić 90-ih pravi iskorak u signalizam/signalistički pokret u Srbiji, Slavko Matković također u signalizam i u projekt Bosch+Bosch (Balint Szombathy, Attila Csernik, Laszlo Szalma, Ante Vukov, Katalin Ladik i Laszlo Kerekes), grupu koja je djelovala od 1969. do 1976. u Subotici. Kao i Sarić poslije njega, Matković je djelovao na području vizualne poezije, performansa, filma/kazališta, mail arta. I danas se pamti njegov oglas u njemačkom dnevnom listu »Harzburger Zeitung« iz 1974., koji je glasio jednostavno i odlučno: »Ich bin Künstler«. Uvršten je u hrvatski Virtualni muzej avangardne umjetnosti Marinka Sudca, gdje je označen kao jedan od najznačajnijih srpskih (politika pripadanja je posebno složeno pitanje u književnosti...) konceptualnih umjetnika, najizrazitiji predstavnik umjetničkog nomadizma. 

 

5. Ona je gotovo posve maskulina.

Presudan je značaj muške lirike u poetskom izrazu vojvođanskih Hrvata. Prikazujući jednu zbirku pjesama Mirka Kopunovića postavila sam retoričko pitanje: Zašto je pjesništvo vojvođanskih Hrvata skoro u potpunosti maskulino? Zar su vojvođanske Hrvatice tako malo okrenute čulnoj i duhovnoj samospoznaji, tako oskudnog rafinmana i tako raskošno neemancipirane ženskosti da nemaju potrebu za samoinscenacijom, za (samo)iskazivanjem? Jesu li pripadnice hrvatske zajednice u Vojvodini potpunije i izrazitije »usidrene u ruralno-ontološkom zaboravu« (ili samozaboravu!) od svojih sunarodnjaka? Kakva je to kulturna zajednica iz koje se i o kojoj se ne progovara i ženskim poetskim glasom? I to upravo u godinama kada i hrvatskom i srbijanskom pjesničkom scenom dominiraju poetese! To su tek neka od mnoštva pitanja na istom tragu koja se sama od sebe nameću pri listanju dvaju izbora iz pjesništva vojvođanskih Hrvata, oba priređena u 2009. godini. Prvi u Hrvatskoj, u časopisu »Vijenac«, drugi u Srbiji, u okviru antologije manjinskog pjesništva »Trajnik«. U dugom nizu od 18, odnosno 20 suvremenih pjesnika potpisane su samo tri žene. Čak dvije stvaraju u samostanskoj tišini... Svjedoči li ova mala naznaka žalosnih prilika u ženskom poetskom stvaralaštvu na hrvatskom jeziku u Vojvodini, ovdje ispisana na marginama teksta, o desekulariziranosti, patrijarhalnosti i tradicionalnosti i iz njih ishodećoj nedostatnoj emancipaciji žene u hrvatskoj manjinskoj zajednici? 

 

Evo odmah i odgovora na ovih pet kritičkih opservacija.

 

1. Poezija bačkih/subotičkih Hrvata je otočka poezija jer su kulture, kulturne institucije i kulturne politike Hrvatske i Srbije zatvorene kulture. Hrvatsku kulturnu politiku omeđuju političke granice, srbijansku kulturnu politiku granice prema vlastitim manjinskim kulturama. I jednoj i dugoj nedostaje smisao za decentriranost kultura, kulturnu pluralnost, marginalnu/rubnu/manjinsku poziciju unutar, naizgled, monolitnih kultura. 

Obje države moraju izoštriti sluh za svoju izvanbračnu djecu. I ona su porod. Mislim tu na izvandomovinske Hrvate iz perspektive Hrvatske, odnosno na manjinske Hrvate iz perspektive Srbije. Svako društvo, svaka kultura može preživjeti samo ako pristane na vlastitu nekonzistentnost. Na vlastiti rub.

Do potpunoga ostvarenja te bezuvjetne potrebe modernih kultura, ne treba zaboraviti da je 2009. tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić odlikovao četvero vojvođanskih pjesnika: Jasnu Melvinger, Lazara Merković, Vojislava Sekelja i Petka Vojnića Purčara Redom Danice Hrvatske za očuvanje kulture hrvatskoga naroda u Srbiji. 

2. Poezija vojvođanskih Hrvata nije u dosluhu s vremenom. 

Poetike se ne mogu mijenjati nasilno ili diktatom. Urbani diskurz u poeziji je »arhipoetika« novih naraštaja, kako kaže Sanjin Sorel. Zato treba raditi na pomlađivanju pjesničke scene na hrvatskom jeziku u cijeloj Vojvodini, a posebice u Subotici.

A što se tiče opaske o nedostatku ironijske distance, ironija podrazumijeva, uvijek, makar ne i neposredno vidljivu, samoironiju. A samoironija podrazumijeva, opet, stanovitu mjeru samopouzdanja. Samopouzdanje, da bi se razvilo, traži oslonac, bar pri prvim koracima svoga razvoja. Ni u Beogradu, ni u Novom Sadu, a ni u Zagrebu, rubna hrvatska vojvođanska književnost i u njezinom okviru stasala poezija nisu imale oslonca. Hrvatska vojvođanska poezija imala je oslonac samo u tradiciji, i to zaključno s modernom, pa je i svoju mjeru samopouzdanja morala prilagoditi ovakvim zadanim tradicijskim okvirima. 

3. Ona nije uokvirena kompetentnom, kvalificiranom valorizacijom i interpretacijom.

Za to su najmanje krivi pjesnici! Srbija treba konačno otvoriti katedru za kroatistiku u Novom Sadu, koja će školovati mlade ljude, buduće teoretičare, kritičare i povjesničare književnosti i koja će biti jedan od resursa za valorizaciju književnoga stvaralaštva na hrvatskom jeziku u Vojvodini.

4. Ona je vrlo rijetko pravila iskorake u šire, avangardne/neoavangardne umjetničke pokrete.

Iskoraci u šire avangardističke umjetničke projekte traže određeni društveni kontekst, otvorenost i stalni protok informacija i razmjenu iskustava između mladih književnih stvaralaca. Do tada, ostaje neispunjen i onaj prvi zadatak: valorizacija i veća vidljivost već ostvarenog pjesništva. 

5. Ona je gotovo posve maskulina.

Rodno pitanje, osobito u kreativnim djelatnostima, u umjetnosti, vrlo je složeno pitanje. Pjesništvo nije izraz radne sposobnosti ili radne snage. Ako to postane, nije više pjesništvo nego versificiranje. Neminovni proces daljnje modernizacije i europeizacije Srbije, pa time i mikrosredina poput subotičke, daljnje slabljenje patrijarhalističkih kulturnih obrazaca i pomlađivanje pjesničke scene na hrvatskom, neminovno će dovesti i do jačanja ženskoga poetskog glasa.