Arhiv tekstova

Okružena velikim površinama pod kukuruzom, pšenicom i suncokretom, jedna manja parcela pod češnjakom, donedavno jedinstvena na Verušiću (ove godine je nikao još jedan takav zasad), donijela je vremenom mirniji život i egzistencijalnu sigurnost obitelji Dragana i Ibolye Rogić. Uz puno rada, naravno, jer njiva pod češnjakom zahtijeva više ruku i kada se sadi, plijevi, a i vadi rod. Upravo u drugoj polovici lipnja dok su vladale tropske temperature prikupljan je rod uz pomoć nekoliko radnika i više članova obitelji, od prvih zraka sunca do kasne večeri. Češnjak se sada suši i tek kada se u kolovozu završi još jedna obimna faza posla, čišćenje glavica od listova, znat će se pouzdano koliko je godina bila rodna, nakon što je jesenas zasađeno 1.200 kilograma luka na nepunom hektaru zemlje.

»Kada smo zasnovali obitelj jasno nam je bilo da možemo ‘tapkati u mjestu’ i živjeti u stalnoj neizvjesnosti oko plaća, ili ‘zasukati rukave’, raditi dodatno, ali i stvoriti šansu napretku. Češnjak smo prvi put zasadili 2000. godine i od tada se njime bavimo. Ovo je posao s puno ručnoga rada i slabo bi nam se isplatio da u poslovima nismo imali pomoć roditelja. Oni su nam bili glavni oslonac prvih devet godina, a evo i ove sezone pomažu«, kaže Dragan Rogić, inače djelatnik »Chemosa«, dok je supruga odgojiteljica u Predškolskoj ustanovi »Naša radost«. 

 

Povrće s puno ručnog rada

 

Iako je ovogodišnji rod ubran, Dragan Rogić kaže da nakon višetjednog sušenja češnjaka najveći posao tek predstoji – u kolovozu će još cijeli mjesec nekoliko ljudi čistiti češnjak, potrebno je očistiti na tisuće i tisuće glavica. Sve se zasniva na puno ručnog rada. 

»Netko sadi i strojno, ja sam se opredijelio za ručni način. Za zaštitu povrća ne koristim nikakve kemijske preparate. U Subotici, nažalost, nema organiziranog otkupa. Svake godine posadiš, rodi i nadaš se dobrom plasmanu. Već sam godinama u ovom poslu, te su neki putevi prodaje uhodani. Osim nekoliko trgovina koje se od nas opskrbljuju, sav rod uglavnom odlazi naveliko u druge gradove, izvan Subotice.« 

Inače, tradicija uzgoja bijeloga luka na subotičkom području najviše se njeguje na imanjima u Šupljaku, Ludašu, Paliću... Ali, na drugoj strani subotičkog atara, Rogić je do nedavno bio jedini proizvođač većih količina češnjaka. 

Osim što je u uzgoju povrća neophodan veliki angažman ljudskog rada (a ne strojnog), što je količina uroda u neizvjesnosti i od vremenskih uvjeta, dodatna nevolja je sačuvati plodove rada – kako ne bi nestali noću. I to je jedan od mukotrpnih poslova s kojima se susreću proizvođači.

 

Na zemlji i u budućnosti

 

Dragan Rogić kaže da se obitelj svake godine trudi zasaditi nešto veću količinu negoli prethodne godine, a za novi zasad izdvajaju od vlastitog roda. 

»Velik je obujam posla, već i razdvojiti glavice luka na čenove, pa zasaditi. Ali nastojimo taj napredak u količini zasađenog svake godine načiniti. Rod je promjenjiv, nekada slab, sljedeće godine dobar. U biti, puno toga ovisi o vremenskim uvjetima, kvaliteti zemlje, sjemenu i mnogim drugim čimbenicima. Najgori prinos mi je bio kada je rodilo tri i pol kilograma na jedan kilogram zasađenog luka, a najbolji jedan prema osam. Ove je godine prinos prosječan, jer zima i mraz nisu napravili štete, ali je bilo dugo proljeće bez kiše i to je primjetno.« 

Iako je bilo zamisli da se obitelj bavi uzgojem začinske paprike, a sadili su naveliko i grah, opredijeljeni su i dalje se baviti proizvodnjom češnjaka i u tom smjeru planiraju i buduće poslove.