Arhiv tekstova

Taman što su od jedne brige napravljeni osnovni parametri za utvrđivanje poslovanja, ratari su ovih dana suočeni s novom, još većom. Naime, cijena od 22 dinara i 60 para po kilogramu pšenice (bar je tako u subotičkom ataru) svojim trenutačnim tržišnim maksimumom pred poljoprivrednika stavlja izbor isplati li mu se više odmah je prodati ili je skladištiti i čekati bolje dane.

 

Procjene o miminalnim rekordima

 

Međutim, iako žetva još nije gotova, ratari ovih dana (opravdano) strijepe za ono što su uložili ovoga proljeća. Tri tjedna bez kapi kiše, uz tropske vreline izvlače iz suncokreta, a napose kukuruza, posljednje ostatke ionako deficitarne vlage. Kada bismo mogli proniknuti u njegovu psihologiju, mogli bismo reći kako kukuruz, koji se nalazi u fazi metličenja, trenutačno više razmišlja vlastitoj obrani i samozaštiti nego li o oplođenju i produžetku vrste. Uvrnuti listovi, a još više početak podgaranja donjeg dijela stabljike i »djetetu s asfalta« jasan su pokazatelj da su zalihe vlage na izmaku. Pri tomu nije zgorega podsjetiti kako već desetak dana unazad imamo tropske noći, bez značajnijeg zahlađenja i rose, tako da je kukuruz vrelini izložen doslovce 24 sata na dan.

Direktor Poljoprivredne stručne službe »Subotica« Damir Varga kaže kako je za kukuruz krajnji rok da padne kiša početak idućeg tjedna. U protivnom, kaže, i prije zametanja klipova može se početi sa sumiranjem rezultata, odnosno doći do zaključka kako je lako moguće da prinos kukuruza, kojega je u subotičkom ataru proljetos zasijano oko 43.000 hektara, ove jeseni bude čak i rekordnih nula tona po hektaru! O kolikoj bi to materijalnoj i financijskoj šteti bilo riječi u ovome je trenutku rano govoriti, ali bi se ona (šteta) sigurno mjerila milijunima eura.

»Toliko kiše koliko nama treba ne može pasti. Niti 100 litara po četvornom metru ne bi bilo puno, ali bi nekih tridesetak litara oborina za početak bilo dovoljno«, odgovara Varga na pitanje-želju potpisnika ovoga teksta.

Tih 30 litara, koliko Varga spominje, bilo bi 10 više samo u odnosu na to koliko je palo u lipnju. Izuzmemo li svibanj, i travanj je bio suh, a vjetrovi u ožujku i suša od studenog do veljače, odavno su otpuhali i progutali vlagu koju je zemlja dobila otapanjem snijega ove zime. Komplicirano? Riječ je o tome (o čemu smo proljetos veći pisali) da je zemlja u Vojvodini, a napose na sjeveru Bačke, kronično suha i da je, prema riječima direktora Instituta za strna žita u Novom Sadu dr. Miroslava Maleševića, deficit vlage u tlu već u travnju bio 60 litara po četvornom metru.

 

Jeftinije molitvom nego crpkom

 

Uzmemo li tu u obzir i 2000., 2003. i 2007. kao izrazito sušne godine, onda se lako može doći do zaključka kako izuzetak prerasta u pravilo. Međutim, kada ono nije dobro, valja postaviti pitanje - kako ga promijeniti? Varga na upit o tome koliko je realnosti i opravdanosti u razmišljanju o navodnjavanju ratarskih kultura odgovara kako bi to vjerojatno donijelo više (ekonomske) štete nego li koristi. Prvi ograničavajući faktor kojega Varga navodi kao argument o preranom razmišljanju o navodnjavanju jest onaj »prirodni«, jer Subotica raspolaže i više nego li skromnim vodenim kapacitetima. Dva-tri potočića u njezinoj okolici, za koje je upitno kad i koliko »rade«, gotovo da nisu vrijedna spomenuti ih u odnosu na Veliki bački kanal, Dunav, Tisu, Savu, Begej, Tamiš pa čak i Jegričku. Također, kako kaže, kopani bunari i bez navodnjavanja idu sve dublje, što dovoljno govori o deficitu vode u dubljim slojevima sjevernobačke zemlje, pa nije teško pretpostaviti da bi njihova daljnja i mnogo intenzivnija eksploatacija samo pogoršalo ionako lošu situaciju. Osim toga, Varga kaže kako je voda u okolici Subotice puna željeza, pa bi ju prije samog navodnjavanja trebalo filtrirati. A to, naravno, košta. Kao što koštaju i sami sustavi za navodnjavanje, koji, ne samo u trenutku investicije nego i tijekom same primjene, iziskuju taman toliko novca da prije početka valja razmisliti što je isplativije: prolivati skupu vodu ili moliti Boga da je da s neba. Konačno, Varga podsjeća da je i za navodnjavanje potrebno znanje, o čemu bi riječ trebali dati i stručnjaci koji se bave ovom granom poljoprivrede.

A dok ne dođemo do te razine, preostaje nam samo nadati se da će se Vargina, kao i očekivanja tisuća i tisuća ratara u Vojvodini obistiniti i da će za nekoliko dana »Onaj od gore« ipak pogledati na nas. Ako se to dogodi, daljnje prognoze o smanjenju količina stočne hrane i njezinom utjecaju na smanjenje ionako smanjenog stočnog fonda i povećanju ionako visokih cijena mesa i mesnih prerađevina lako se mogu nizati jedna za drugom.