Arhiv tekstova

Zahvaljujući križarskim ratovima imamo putopise, zapravo opise pohoda, koje su pisali svećenici, fratri, pa i biskupi koji su pratili križarske vojske. Također, arapski su trgovci, koji su u zemlji vršili daljinsku trgovinu, gotovo istodobno pisali putopise. Ovi opisi hrvatsko-ugarske kraljevine su naizgled dijametralno različiti. Zapadni opisi su negativni, osobito ako se radi o stanovništvu ili o građevinama. Arapi pak hvale zemlju, stanovnike i gradove, uspoređujući ih s velikim gradovima Istoka.

 

Opisi putnika iz Zapadne Europe

 

U ovomu feljtonu najprije ćemo se kratko pozvati na pisane izvore iz Zapadne Europe. U Prvom križarskom ratu, od 1096. do 1099. godine, vojske su se kretale kroz teritorij hrvatsko-ugarskog kraljevstva u dvama pravcima – Nijemci kroz zapadnu Ugarsku i Srijem, a Francuzi preko Istre kroz Dalmaciju. Raymundus de Agiles, dvorski svećenik vojskovođe Rajmunda IV., o hrvatskim predjelima piše kao divljim predjelima bez vlasnika (Hrvati su se u to vrijeme borili za prijesto op. aut. ), gdje »barbarsko« stanovništvo ne želi trgovati s njima i ne želi im biti vodič – radije bježe pred vojskom. »Zemlja Slavena je pusta, neprohodna, brdovita gdje tri nedjelje nismo vidjeli ni divljač, ni ptice«. Na jednom drugom mjestu piše da su ih brđani i napadali. Očito su Francuzi imali negativno iskustvo u Hrvatskoj, tako da u Drugom križarskom ratu, 1147. godine, i oni prolaze kroz Ugarsku. Prvo je kroz Ugarsku krenula vojska njemačko-rimskoga cara Konrada III. U njegovoj pratnji nalazio se njegov rođak, freinsigški biskup Oto Bamberški (Otto von Freising), koji kaže: »u selima (vilissima) i mjestima (oppidis) nalaze se stanovi napravljeni od slabog materijala, to jest samo od trske, rijetko od drveta, a najrjeđe od kamena, zato (narod) stanuje za vreme ljeta i jeseni u šatrima«, što su arheološki ostaci iz XII. stoljeća i potvrdili, no riječ je samo o selima. Istina, on hvali ljepotu krajolika i rodnost zemlje, ali stanovnici mu baš nisu simpatični. Smeta mu što su »niskoga rasta i gruboga lica«, i piše: »treba se čuditi Božjem previdu što je ovaku prelijepu zemlju dao takvim ljudskim čudovištima«.   

 

Prolazak križara

 

U pratnji Luja VII., francuskoga kralja i njegovih križara koji su prolazili kroz Ugarsku u kasno ljeto 1147. godine, bio je i fratar Odo de Deoglio koji ovako opisuje onovremenu Ugarsku: »Ugarsku od Njemačke zemlje razdvaja jedna velika močvara (Nežidersko jezero? op. aut.), a od Bugarske zemlje jedna bistra rijeka (Sava). U sredini teče Drava, čije obale su strme, iz tih razloga rijetko poplavljuje, a močvare u (njenoj) blizini poplavljuju i daleke predjele. Pored Drave našli smo malo brodova, tako da smo rijeku morali prijeći na konjima, što je bilo teško, jer je rijeka bila brzog toka. Vode Ugarske, izuzimajući jedino rijeku Dunav, su sve jezera, močvare i izvori. Dunav brodovima prevozi bogatstvo mnogih zemalja do plemenitog grada Estergoma« (Estergom, Ostragon je tada bio sjedište hrvatsko-ugarskoga kralja i Ostragonskoga nadbiskupa).

Trebamo znati da su biskup Oto Bamberški i frater Odo de Deoglio imali »ograničeno kretanje« u relativno uskom koridoru. Tadašnji kralj Ugarske Gejza II. (II. Géza) i njegov nador-išpan (palatin) Beloš ban, podučeni pljačkanjem i paljenjem prilikom Prvoga križarskog rata, sa svojom su vojskom diskretno pratili s lijeve i desne strane križare cijelim putem kroz zemlju, osiguravši im sljedovanje, ali nisu dozvoljavali da usput skrenu s dogovorenoga koridora i prave »nerede«. Prema opisu fratra Deoglija, vodili su ih kroz manje nastanjene i siromašnije krajeve Slavonije i antičkim putem sredinom Srijema, pa otud i takvo viđenje stambenih prilika i naselja. Učeni biskup Oto Bamberški se susretao uglavnom s vojnicima iz kraljeve pratnje, koji su bili većinom istočnjačkog podrijetla (slavenizirani Bugari, Hazari, Bešeni, itd.), pa mu se, naravno, nisu sviđali »azijatski obrazi« tih ljudi. Interesantno, nekoliko godina kasnije je vjerojatno imao bolje informacije – ohrabrivao je stanovnike svoje biskupije da se nasele u zapadnu Ugarsku.