Arhiv tekstova

U sjedištu Hrvatskog nacionalnog vijeća u Subotici održava se šesterodnevni trening za pripremu, pisanje i  realizaciju projekata koji se financiraju iz fondova Europske Unije. Polaznici ovoga treninga su predstavnici hrvatskih institucija, ustanova i Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. 

Voditelj treninga je Haris Piknjač, višegodišnji ekspert Europske Unije i direktor agencije EFAS (European Funds Acquisition Services) iz Beograda, koja se bavi prenošenjem iskustava, znanja i vještina u pripremi i upravljanju programima i projektima financiranim od strane raznih donatora poput EU, Svjetske banke, USAID-a...

U intervjuu za naš tjednik Haris Piknjač govori o IPA programima, najčešćim pogreškama pri pisanju projekata, istodobno ukazujući na značajke onih projekata koji su dobro napisani.

HR: Koji je cilj treninga koji se održava u HNV-u?

U pitanju je trening prilagođen temi prekogranične suradnje. Cilj treninga je proširiti znanja i kapacitete, time što će tijekom šest dana polaznici napisati jedan projekt. Očekuje se da će na jesen biti raspisan novi poziv za projekte prekograničke suradnje s Republikom Hrvatskom. Što se tiče IPA programa s Hrvatskom, dosad je završen jedan natječaj (poziv) čiji se projekti implementiraju. Drugi je natječaj zatvoren 15. studenoga prošle godine i sad se radi odabir projekata. 

HR: Prema vašem iskustvu, koji projekti najbolje »prolaze«?

Najbolje prolaze dobro napisani projekti. U svakom pozivu definirani su sektori suradnje, ciljevi i tipovi projekata, teritoriji, odnosno ne postoji generalni projekt koji može proći u bilo kojem javnom pozivu. Tako da je važno dobro proučiti ono što se natječajem preferira i dobro se uklopiti u to. Primjerice, u prvom i drugom pozivu s Hrvatskom područja su bila ekonomski razvoj, zaštita okoliša i aktivnosti s područja zvanog »ljudi-ljudima« (people-to-people) u kojem udruge građana najčešće sudjeluju. 

HR: Jesu li nacionalne manjine i njihova prava aktualno područje?

Nacionalne manjine se spominju kod ovakvih projekata. Općenito, kada su u pitanju razvojne politike Europske Unije, aktualna područja, ili kako to oni zovu »cross cuting issues«, su ekologija i održivi razvoj, demokracija i ljudska prava, jednakost spolova...

HR: Što su odlike dobro napisanog projekta?

Najvažnije je ispoštovati metodu rada koju nameće Europska komisija, odnosno »raditi po knjizi«. Ljudi kada krenu pisati projekt vide kako se tamo spominju »PCM guide«, metode rada, analize koje se očekuju, ali kada sjednu za računalo to se zna zanemariti, a također im zafali inspiracije. Sam aplikacijski formular je upitnik na koji vi dajete odgovore. Ako radite po principu Komisije, i ako provedete sve prvobitne analize, lakše dobivate sve elemente da opišete projekt. 

HR: Koje su najčešće pogreške u pisanju projekata?

Najčešće pogreške su da se traži premalo ili previše novca, primjerice aplikanti traže sredstva za aktivnosti koje se ne mogu provesti. Ili loše opišu vremenske rokove: primjerice, napišu da će kupiti vozilo za mjesec dana, a to nije izvodivo za manje od pet-šet mjeseci ukoliko poštuju određenu proceduru. Ili, primjerice, napišu projekt za prvi poziv, a ponovno ga predaju u drugom iako se format u međuvremenu promijenio. Osim proceduralnih ima i formalnih pogrešaka, poput toga da se, krajnje banalno, zaborave potpisati.

HR: Kada govorimo o IPA projektima, što biste savjetovali potencijalnim aplikantima – kako da dođu do prekograničnog partnera?

To najčešće ide putem izravnog poznanstva. Druga mogućnost je preko sastanaka koji se održavaju nakon raspisivanja poziva, ili na službenom portalu IPA programa za Hrvatsku i Srbiju (www.croatia-serbia.com). Treći način je preko konzultantskih kuća poput naše. Na našoj internetskoj stranici (www.wb-efas.eu) postoji baza podataka zainteresiranih i po različitim kriterijama možete tražiti partnera. 

HR: Kako ocjenjujete »tržište« u Srbiji, kada je riječ o agencijama za pisanje projekata?

Za tržište u Srbiji su još uvijek specifična očekivanja da konzultantska agencija napiše projekt, a da kandidat isplati uslugu tek kada i ako dobije sredstva. To nije realno, jer na taj način samo konzultant investira. Tako da se mora naći neki ključ da i jedni i drugi investiraju. 

HR: Osim IPA-e postoje i drugi fondovi. Kažite nam nešto više o njima i o njihovu korištenju?

U Srbiji je dosta urađeno po tom pitanju, ima dosta fondova na koje ona može aplicirati u odnosu na okruženje. To nije slučajno, očigledno je politika Vlade Srbije i meritornih institucija da se uključe u trendove i fondove europske integracije. Jedino što, s druge strane, nedostaje jest promocija istih, da oni dođu do krajnjih korisnika. Čulo se za CIP (Competitive Inovation Program) koji je namijenjen profitnom sektoru, tj. gospodarstvu, ili za program znanstvenih istraživanja i razvoja FP7 u kojem može sudjelovati i profitni i neprofitni sektor. Postoji i mnogo drugih za koje se nije toliko čulo, kao što su edukacijski program Erasmus, COST program koji se tiče znanstvene suradnje...

Također, moj je dojam da se sredstva iz tih fondova ne koriste. Za dosta fondova zemlja mora platiti sudjelovanje, od pola milijuna do milijun eura, ali to su minimalna sredstva u usporedbi s onim što se iz toga može izvući. U Crnoj Gori su projekti prekogranične suradnje promovirani na bilboardima pokraj ceste. Zbog čega je ta promocija kod nas u Srbiji slabija ne bih znao reći.

HR: Što nam je dobivanje statusa kandidata za članstvo donijelo u kontekstu pristupa fondovima EU, ponajprije IPA-e? 

Kandidatura je Srbiji donijela da ima pristup do svih pet komponenti IPA fondova, a ne samo do prvih dviju. Međutim, ono što je manje poznato je da to ne znači više sredstava. To znači isti džak, samo raspoređen na pet komponenti. IPA je dobra stvar i ona se uglavnom iskoristi, ali strukturni fondovi, do kojih Srbija također može pristupiti, se ne koriste.