Arhiv tekstova

Ova fotografija, snimljena daleke 1941. godine, iz obiteljskog je albuma Pavke Domić, rođene Šokac. Na snimci su četiri generacije članova stare sonćanske obitelji Šokac, u selu znane i zvane prema obiteljskom nadimku Šunkini. Obitelj je ovjekovječena prigodom vjenčanja Pavkinih roditelja, oca Pavla i majke Mande, rođene također u staroj sonćanskoj obitelji Silađev, zvane Gundurovi. 

Ni dah zahuktaloga II. svjetskoga rata nije spriječio ono što se među mladima oduvijek odvijalo. Srodne duše bi se pronalazile, u kolu na »ćošu« pogledi bi se ukrštali, ruke jače stezale, srca brže kucala. »Podviknilo« bi se veselije, »fićnilo« bi se glasnije. Sve bi vodilo nečemu za čim su mladi tada žudjeli, zov ljubavi utirao je stazu koja je vodila svijanju obiteljskoga gnijezda. Ustreptala srca čekala je još »kapara« i »svatovi«, a onda sve po redu – kuća, djeca, borba za opstanak, radosti i tuge svakodnevice. Kada bi se mladi već svojom mimikom, riječima i srcima o svemu sporazumjeli, na scenu su stupali oni koji su bili dio tradicionalne procedure.

 Kako bi se poslije kapare dogovorilo, svatovi bi se održavali u jednoj od nekoliko prikladnih sala u selu, najčešće »Kod Wolfa«. Na dan vjenčanja uzvanici bi se prije podne okupljali u sali. Ukoliko su bili iz imućnijih kuća, po staroga svata i kuma, a potom i po đuvegiju išli bi svatovi sa svircima, a ako su bili siromašniji, okupljali bi se u sali sa ostalim svatovima. Stari svat bi danas bio drugi kum, a to počasno zvanje pripadalo bi đuvegijinom ujaku. Kumstvo se često prenosilo s generacije na generaciju, tako da i danas u Sonti imamo obitelji u kojima se taj običaj održao 5-6, pa i više generacija unatrag. Prije ručka svatovi bi sa svircima išli po đuvegiju. »Enge« (op. aut. mladine prijateljice i djevojke iz rodbine) nisu ostajale na objedu u sali, nego bi uz pratnju harmonikaša odlazile k mladenki doma. Tamo bi za njih bio priređen ručak, a poslije bi skupa s domaćinima dočekivali svatove. Svatovi bi dolazili uz bećarac »Otvarajte kapiju i vrata/evo idu gosti iz Banata«. Inače, u ovom stihu Banat nije zemljopisna odrednica, nego se misli na veliku razdaljinu (op. aut. negdašnji nadničari zimi su išli kositi trsku gdjegod im se pružila prilika, a u Banatu su bile njihove najudaljenije destinacije). Svatove bi vodio »buklijaš«. Domaćini bi pred ulaz u kuću postavili drveno korito, koje je simboliziralo vodu koju treba prijeći kako bi se došlo do mladenke. Nakon šaljivog »pogađanja« buklijaša i predstavnika domaćina, svatovi bi platili prijelaz i darivali mladu. Kum bi darivao pijevca, kako bi mladencima prvi potomak bio muškoga roda, a kuma kolače, kako bi im život bio sladak. Svekrva bi darivala granu s orasima, napravljenu od vitla za namatanje vune, uz riječi: »Evo, snajo moja, bila mi zdrava i rodna k’o ova grana«.

U najljepšem dijelu dvorišta bi se »beštelovalo« (fotografiralo) s mladencima, a za to vrijeme igralo bi se i pjevalo, malo i popilo, pa bi se po nalogu buklijaša i postrojilo u parovima. Uz zvuke oproštajne pjesme, koju bi pjevale enge, mladenka bi se opraštala s roditeljima, ljubeći im ruke. Na koncu pjesme, razbila bi se boca vina i pošlo bi se na obred vjenčanja, najprije svjetovnoga, a poslije i crkvenog. Po izlasku iz crkve, na platou bi se odigralo šokačko kolo, a potom bi se odlazilo u salu na zabavu. Prije večere većina svatova bi odlazila kućama, kako bi »namirili« stoku i perad, a i preodjenuli se u komotnije ruho. Mladenci bi svo vrijeme ostajali sjediti na pročelju. Za dolazak na večeru po kuma i kumu bi odlazili svirci njihovoj kući, a staroga svata i starosvaticu svirci bi dočekali na ulazu u salu. Svekrvu i svekra mladenci bi također dočekali na ulazu u salu, a svekrva bi mladenku »posvetila« i predala joj tortu, koju bi ova odnijela za stol. Večera bi išla prema protokolu, a u pol dvanaest bi se »igralo s mladom«. Svaki ples bi se plaćao, nekada davno u naturi, a u novija vremena u novcima. Buklijaš bi novce prikupljao između dvaju tanjura i istresao ih u okićenu korpu koju bi držala svekrva, a ples bi se završio razbijanjem tanjura za sreću. Mladenci bi se tada otišli preodjenuti, a do njihova povratka igrale bi maškare, odnosno ekipa s lažnom mladenkom. Prikupljeni bi se novci predavali svircima. Po povratku, preodjenuta u crvenu haljinu, mladenka bi »ljubila«  svatove pojedinačno. Ovo »ljubljenje« bi se također plaćalo. Uslijedio bi paprikaš  oko dva sata po ponoći, a ujutro bi mladenci, uz pratnju sviraca, te momaka i djevojaka iz svatova, odlazili u budući dom, gdje se, nekada i do ručka, veselje nastavljalo. Na veliku žalost mnogih, ovakve svadbe su ostale tek u sjećanjima rijetkih Sonćana.