Arhiv tekstova

Sociolog i ugledni politički analitičar dr. Jovo Bakić u svojim znanstvenim radovima bavi se povjesnom sociologijom politike i sociologijom saznanja, a osobito teorijama nacije i nacionalizma, različitim ideologijama, bivšom Jugoslavijom i njezinim državama nasljednicama. Osim niza studija u znanstvenoj periodici, autor je knjigа »Ideologije jugoslovenstva između srpskog i hrvatskog nacionalizma 1918. – 1941.« i »Jugoslavija – razaranje i njegovi tumači«. Docent je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a stručno se usavršavao na sveučilištima u Oxfordu, Helsinkiju i na Sveučilištu Massachusetts u Amherstu. 

HR: Čemu prisustvujemo za ovih mjesec i pol dana za kojih nikako da se formira vlast u Srbiji, i to ne samo na državnoj nego i na razinama većine lokalnih samouprava? 

Prisustvujemo trgovini. Političari se cjenkaju oko resora, mandata, stranačkih sinekura po javnim poduzećima. Apetiti su veliki, često međusobno suprotstavljeni, i nije ih stoga lako podmiriti.

HR: Pred izbore ste rekli da će se građani poslije izbora osjećati kao u priči o tamnom vilajetu – kajat će se i oni koji su izašli na izbore i oni koji nisu. Jesu li ipak rezultati pokazali da se izborima nešto može promijeniti?

Bojim se, kako su pokazali, da ne može. Promijenjen je predsjednik, pa što? Može se promijeniti i vlada, pa što? Dakle, u tom smislu meni se čini, možda griješim, da se ne može promijeniti ništa dok imamo faličan politički sustav. Politički sustav je truo, pa čak i ako se promijeni taj sustav, dakle, ako eksplodira u jednom trenutku, što me ne bi iznenadilo, opet je pitanje hoće li doći do suštinskih promjena. Recimo, u Italiji kada je prije 20 godina politički sustav propao, Berlusconi je osobno ušao u politiku. Dotad je financirao stanke. Tada to više nije mogao, jer su demokršćani, socijalisti pali pod teretom korupcijskih skandala, veza s mafijašima i politički sustav se raspao, ali novi sustav koji je stvoren zapravo je produžio stanje koje je već postojalo u Italiji. I u tom smislu, kao netko tko se bavi proučavanjem sociologije politike, bojim se da ne samo izbori ništa ne mogu promijeniti, nego bi čak i potpuni slom političkoga sustava teško mogao nešto promijeniti. Zato što su društveni osnovi takvi da imate jedan ograničen broj ljudi koji financira stranke, i to imate pa imate. E, onda bismo mogli govoriti: da li bi društvena revolucija nešto promijenila? Ako bi bila prava – bi. Ali je društvena revolucija toliko rizična stvar, nikada ne znate na što može izići.

HR: Nalazi li se Srbija ponovno na početku kada treba tražiti odgovore o vlastitoj budućnosti, ustrojstvu, mjestu u Europi, odnosima sa susjedima i sl.?

Mislim da ne. Neke izjave Tomislava Nikolića su bile loše od kada je stupio na dužnost predsjednika, ali mislim da to ne treba pripisivati nikakvoj njegovoj zloj namjeri, nego se prije radilo o njegovu nesnalaženju u vanjskoj politici. On je, i pored toga što se bavi 22 godine politikom, relativno neiskusan u vanjskoj politici i napravio je pogreške. Za njega bi bilo dobro, a i za zemlju koju predstavlja, da što prije dođe do kvalitetnih i stručnih savjetnika za vanjsku politiku kako mu se ovakvo što ne bi ponavljalo. Njegove reakcije poslije danih izjava su bile krajnje pomirujuće i po tome se vidi da on nije htio nikoga uvrijediti, ali je to de facto uradio.

HR: U Vašoj kolumni »Izbori i republikanski ideali«, sugerirate da se Srbija udaljava od onoga što je republikanski oblik vlasti, odnosno, javna stvar. Gdje u tom kontekstu vidite glavne opasnosti?

Glavna opasnost je u oligarhizaciji našeg društva, gdje su se stvorile dvije frakcije oligarhije: jedna je, razumije se, financijska oligarhija, druga je politička. I financijska dobrim dijelom financira političku, a politička osigurava ubrzani obrt kapitala financijskoj. To je sprega koja, naravno, dovodi do toga da se gube republikanski ideali, gubi se ono što je javna stvar, što je opće dobro, za što su svi građani jednako zainteresirani. U tom smislu mi smo kao društvo upali u jedan gotovo začarani krug, jer štogod građani radili osjete se na kraju izigranima. I to je problem koji u republici, ili onomu što bi trebala biti republika Srbija, zapravo postoji već dobrih desetak godina, ako zaboravimo ono Miloševićevo razdoblje kao nešto što je bilo apsolutno nenormalno. Poslije 2000. godine građani su gajili nade da će doći do republike, da će javna stvar biti iznad posebnih i pojedinačnih interesa. Mi smo, nažalost, svjedoci da su danas stranački interesi uvijek pretpostavljeni javnoj stvari, da su posebni interesi oligarha, bilo financijskih, bilo političkih, uvijek suprotstavljeni javnoj stvari. Zapravo smo izgubili pojam o republici i zato je ta kolumna u Politici bila posvećena tomu, da apeliram na ljude da ponovno razmišljaju o onome što je republika i možemo li mi kao građani nešto uraditi samoorganiziranjem. Mi nemamo novca, nemamo sredstava, ali možemo li samoorganiziranjem napraviti jedan pomak u republikanskom smislu kako bi republika opet nešto u Srbiji značila.

HR: Spominjete partokraciju, međutim ponovno se otvoreno govori o stranačkim podjelama poduzeća i dužnosti, unatoč tomu što je tijekom predizborne kampanje bilo čak i potpisivanja nekih međustranačkih dogovora da se to više ne radi. Kako ih spriječiti da rade takve stvari?

Moglo bi se, ali samo kada ne bi bilo stranačke ostrašćenosti, no nažalost Srbija je puna stranačke ostrašćenosti. Kada ne bi bilo stranačke ostrašćenosti moglo bi se apelirati na građansku neposlušnost, uskratiti poslušnost strankama time što nećemo izaći na izbore. To je bila inicijativa intelektualaca, pa vidjeli ste, onda se jedna stranka naljutila kako su ti zločesti intelektualci, zaboga, krivi za poraz. A zašto ona nije ništa uradila da zadrži to biračko tijelo koje je tijekom proteklih 20 i kusur godina bilo stalno uz nju? Što je to ponukalo te intelektualce da budu toliko razočarani? To je pitanje koje je prvenstveno upereno Demokratskoj stranci, ali ide i na adresu Liberalno-demokratske partije. Dakle, što su te stranke uradile da zadrže one koji su im bili skloni tradicionalno? Zašto su sada ti ljudi izgubili iluzije ili, još bolje, zašto su ih prethodno gajili?

HR: Gdje se sada nalaze ključni problemi za zaostajanje Srbije u političkom i društvenom pogledu?

Jedan sam naveo, to je oligarhizacija. Sukladno tomu je uvijek prevaga političkih, stranačkih, posebnih interesa nad općim. Tu su, naravno, onda rasprostranjeni kriminal i korupcija. Mi tu kao društvo jako loše stojimo. Zatim, pravosuđe koje je kriminalno. Ta reforma pravosuđa, koju je opet radila Demokratska stranka, bila je očajna i dok smo mi kao društvo kukali, oni nas uopće nisu uvažavali. Bilo je potrebno da im to iz Europske Unije kažu kako bi onda i sami rekli – da, u pravu ste. I po tome zapravo vidite odnos vlasti prema građanstvu koji je ispod svake kritike. 

HR: Može li se očekivati ponovni porast nacionalizma? Kraj školske godine opet su obilježile slike maturanata koji kliču Ratku Mladiću.

Nezaposlenost je ozbiljan problem. Imamo državu s 25 posto nezaposlenih od kojih je svaki drugi među mladima, a to je onda 50 posto. Ako je svaki drugi mladi čovjek do 25 godina nezaposlen onda je to tako eksplozivan potencijal i tako je lako nacionalističkom demagogijom utjecati na takvog čovjeka, reći mu da je netko drugi kriv zato što on nema posla, a onda dolazi i do tih problema. To je istodobno povezano i s pravosuđem, jer kada netko napravi kazneno djelo on mora biti kažnjen na temelju tog kaznenog djela koje je napravio. Ako se to ne dogodi, šalje se loša poruka. U tom smislu najdrastičniji su slučajevi tzv. navijača, zapravo pripadnika različitih krajnje desnih grupa i kriminalnih bandi, koji su ubijali ili osakatili ljude, uništili čitave obitelji, da bi im onda bilo suđeno i da bi se prva kazna preinačavala, prepolovljivala, i tu se onda vidi slabost državnih institucija. Nama su i određene državne insitucije slabe, pravosuđe na prvom mjestu. A ako nemate dobro pravosuđe vi ne možete krenuti dalje. Ako ne možete po pravdi osuditi nekoga tko je zaslužio biti kažnjen onda ste u velikom problemu. 

HR: Spomenuli ste Nikolićeve nesmotrene izjave da je Vukovar srpski grad, da Srebrenica nije genocid. Međutim, on je na inauguraciji rekao da će učiniti sve radi razvijanja dobrih odnosa u regiji. Ipak, hrvatski i slovenski predsjednici nisu bili na inauguraciji. Kakve odnose očekujete u regiji?

Tomislav Nikolić je vrlo loše rekao to što je rekao, i sad – vidjet ćemo. Ivo Josipović je dosad pokazivao zavidnu mjeru trpeljivosti, normalnog ohpođenja, ali imao je i adekvatnog prethodnog sugovornika na mjestu predsjednika Srbije. To su bila, poslije dugo vremena, dva normalna čovjeka na mjestu šefova država koji su mogli normalno graditi dobrosusjedske odnose. Ono što mene hrabri kod Nikolića jest to što on po psihičkoj strukturi nije ekstremist. Upoznao sam se s njim, imao i neke vrlo neugodne razgovore pred televizijskim kamerama, pa opet smo poslije toga fino pili kavu. Dakle, on umije podnijeti nešto što mu nije ugodno, zna se iskontrolirati, umije biti civiliziran i u tom smislu nadam se da će zaista učiniti sve kako više ne bi pravio pogreške ove vrste koje je napravio. Ako se to dogodi, tj. on ne bude pravio više takve pogreške, vjerujem da će odnosi biti dobri. Mislim da je Ivo Josipović, koji zaslužuje svo poštovanje, možda malo ovdje reagirao nervozno. Mislim da nije morao toliko naglašavati povrijeđenost. Možda je to bila reakcija na hrvatsko biračko tijelo koje je odmah dočekalo na nož te izjave, pa je onda on htio pokazati da kao predsjednik brani nacionalne interese. Sve u svemu, mislim da je mogao reagirati nešto malo umjerenije, izreći kritiku, ali možda doći na inauguraciju i pokazati da Hrvatska pruža ruku. No, sve je to procjena u datom trenutku što će netko uraditi, kako će se ponašati i sl. Meni se čini da EU svakako ne želi dopustiti nove gluposti na ovim prostorima, i s te strane i Srbija i Hrvatska će imati poticaje za razvijanje dobrosusjedske suradnje. Jako je to važno, jer ako fale ti dobri poticaji, nedajbože ako su loši, onda smo mi, nažalost, kao nedovoljno razumni spremni učiniti jedni drugima zlo. To je ono čega se ja uvijek plašim – loših poticaja sa strane. Međutim, ukoliko imate dobru atmosferu u EU ni ovdje neće biti većih problema.

HR: Još jedna Nikolićeva izjava je skrenula pozornost javnosti. On je rekao da se neće smiriti dok se ne pronađu krivci za pljačkašku privatizaciju. Može li se to doista očekivati?

To je demagoška izjava, nema veze sa stvarnošću. Dakle, on je odavno smiren što se toga tiče. Ono što priča u predizbornoj kampanji ili poslije što će reći, to nema mnogo veze. Vidjeli ste njegovo obraćanje Miškoviću, oni su na ti. Otkud na ti? Oni se jako dobro poznaju i u tom smislu nema se tu što očekivati. To je najsmješnija priča Srpske napredne stranke u predizbornoj kampanji kako će se oni boriti protiv političke oligarhije. Znači, borit će se protiv sebe samih. Tko to može očekivati? Utoliko sve će ostati po starom, sve što je loše ostat će loše. Jedina zaista dobra stvar jest što po prvi put neće doći do kršenja Ustava od strane predsjednika, i onog članka 115. Nadam se kako to neće biti samo jedan presedan nego će postati pravilo da zaista više šef republike neće moći istodobno biti i šef stranke. Činjenica jest da je Tomislav Nikolić bio »davljenik« koji se hvatao za slamku poslije prvog kruga izbora i da je to tek tada obećao, no ništa ne oduzima na značaju ako dođe do tog rezultata. Onda je to jedan civilizacijski iskorak, a civilizacijski iskoraci se veoma često ne događaju s namjerama, pa tako ni ovo ne bi bio prvi takav slučaj.