Arhiv tekstova
Sve u životu postizala sam upornošću
I ovogodišnje proljeće Ana Tudor provela je »puneći baterije« u svojoj rodnoj Sonti. Ovoj vitalnoj ženi, rođenoj 1945. godine, Europa je dom. Danas priznata likovna umjetnica, sudionica izložbi u lijepom broju europskih metropola, svoj odmor i svoje nadahnuće nalazi u sve duljim boravcima na ognjištima svojih predaka. Od najranijeg djetinjstva stremi umjetnosti, no roditelji baš i nisu imali razumijevanja, niti financijskih mogućnosti za njezine želje i nakane. Vjerovali su da je umjetnost samo jedan od hirova živahne djevojčice, koji će ju proći dolaskom u zreliju dob. Bila je u velikoj panici. Bližio se svršetak osnovne škole, a roditelji nisu popuštali. Postajalo joj je sve jasnije da od umjetničke škole neće biti ništa. No, kako se nikada nije predavala, smislila je rješenje. Imali su jednoga rođaka u Sarajevu, pa je skupa sa sestričnom došla na ideju da srednju školu upišu tamo. Istina, generalni plan nije imala, ali onako uporna, bila je spremna uputiti se u nepoznato, u nadi da će svojim radom sama sebi moći otplatiti umjetničku školu. Uz malu, smišljenu predstavu izbjegle su sve roditeljske zamke i vlakom otputovale u neizvjesnost. »Kad smo se našle u za nas nezamislivo velikom gradu, sestričnu je uhvatila panika, jer smo od svega znale samo ime i prezime mojega rođaka i naziv poduzeća u kojem je radio. Ja sam bila prilično pribrana, pa sam potražila informacije od prvog policajca kojega sam ugledala, on nas je uputio na određeni tramvaj koji nas je dovezao na cilj. Portir je pozvao našega rođaka. On se prenerazio, a rekao je i da će nešto smisliti do kraja smjene«, s osmjehom priča Ana. Sarajevo joj je ostalo vrlo visoko na skali sjećanja. I danas joj priče o gradu njezine mladosti izazovu visoki sjaj u očima i onaj negdašnji mladalački osmijeh. Ana je, pokraj upisane kuharske škole, završila i slastičarstvo. »U šetnjama kroz grad najčešće sam se zadržavala pred izlogom jedne tada popularne slastičarnice. Prislonila bih lice na stakleni izlog i kao opčinjena gledala u žene koje su izrađivale kolače. Za mene je to bilo poput najveće čarolije. Jednoga dana iza mene se stvorio čovjek koji me je pitao što tu radim. Bio je to vlasnik slastičarnice. Iskreno sam mu odgovorila kako me izrada kolača strahovito privlači, a da sam u ovoj slastičarnici vidjela najljepše u gradu. Ispričala sam mu i da idem u kuharsku školu, ispričala sam mu i pojedine pikanterije o jednom našem profesoru kojega je on dobro poznavao i valjda je po tome zaključio koliko sam iskrena. Sve u svemu, nakon naših razgovora primio me je na praksu, pa sam tako završetkom škole stekla i diplomu kuhara i diplomu slastičara«, prisjeća se Ana. Puna planova odlazi put Jadrana, u potragu za poslom. Slučajno se za-ustavlja na Hvaru, koji je, po njenom mišljenju, tada bio raj na zemlji, a poput najljepšeg sna sudbina joj je namijenila i nastavak života u tom raju. U njezinoj životnoj priči pojavio se ljepuškasti Tonko Tudor i sve planove joj okrenuo naglavce. Zaljubila se, udala, a došla su i djeca – Mario (1971.), koji i danas živi u roditeljskoj kući i vodi obiteljski biznis, i Magda (1973.), sretno udana u Londonu. Tako je umjetnost igrom života potisnuta u drugi plan, ali velikom voljom Ane i još većom potporom Tonka ta zapretena žeravica se raspalila i rasplamsala u plamen vječnosti. »Ugostiteljstvo, koje je stjecajem okolnosti postalo moja profesija, jako je širok pojam. Kuharstvo i slastičarstvo imaju puno dodirnih točaka sa slikarstvom. Ukoliko bi želio prirediti jedan švedski stol, ili garnirao jelo koje će privući gosta, itekako moraš u sebi imati umjetničkog dara. Natjecala sam se u svojoj profesiji na prostorima od Dubrovnika do Istre, pa čak i u nekim velikim europskim gradovima. Postizala sam vrlo visoke plasmane, a iz toga doba imam i veliki broj priznanja. Konačno, radom u svojoj profesiji osigurala sam i neophodan mali kapital, uložila ga u slikarsku opremu i jednostavno otvorila dušu prirodi, okrenula se svojima pejzažima, svojemu unutarnjem životu, svojemu svijetu umjetnosti. Tonko je za tu moju strast znao još dok smo hodali. Upozorila sam ga unaprijed da to živi u meni, da je jače od mene i da će u svakom trenutku našega braka morati biti svjestan te moje podvojene ljubavi. Vremenom je moja ljubav prema umjetnosti jačala i to me je vuklo u nove izazove. Imala sam i najodanije pomagače i najstrožije kritičare u svojoj obitelji. Ukoliko bi nova slika prošla njihovu selekciju, znala sam da s njom mogu u javnost«, priča Ana i kaže kako je i danas na nekakvom vječitom putu između Hvara, Londona i Sonte, a »usput« sudjeluje i na ponekoj izložbi u nekom od većih europskih gradova.
