Arhiv tekstova

Nakon velike poplave Dunava 1965. godine, u Plavni nastaju bitne izmjene u svim područjima društvenog života – jedan broj mještana odlazi iz sela, mladi se okreću novim trendovima, pod utjecajem vladajuće ideologije napuštaju se stari običaji, jezik i narodna glazba. Može se reći kako nastupa svojevrsna emancipacija svih slojeva društva. Tamburaške bande, koje će još jedno vrijeme čuvati identitet žitelja ovoga mjesta, ipak gube na značaju, a svoju popularnost ustupaju ljubiteljima zabavne glazbe, kojima je gitara idol i model identifikacije s modernim životom.

Inspirirani glazbom Bijelih strijela, Crvenih koralja i drugih vokalno-instrumentalnih sastava u kojima dominiraju tri gitare i bubnjevi, jedna skupina entuzijasta, u tako malom selu kao što je Plavna, odlučila je osnovati takav ansambl. U to vrijeme objavljivali su se razni priručnici za samouko učenje gitare, koja nije bila preskupa, te su se brzo snabdjeli tim instrumentom i započeli s vježbanjem – prvo pojedinačno, a potom skupno. To su bili Zvonko Pelajić, solo gitara, Josip Mirko Andrić, ritam gitara, Pava Adamović, bas gitara i Ivica Kaplar, bubnjevi. Svom sastavu, još prije prvog javnog nastupa, dali su ime »Akordi«. S bubnjem je bilo malo teže, ali u tome im je velikodušno pomoglo Dobrovoljno vatrogasno društvo Plavna, koje je nekada imalo čuveni puhački orkestar s bubnjevima i dobošem, koji se već u to vrijeme nisu koristili.

Do prvog javnog pojavljivanja bilo je dosta poteškoća i muke u učenju, jer notalno pismenih gitarista tada još nije bilo u tako malim selima. Ipak, najbolji plavnjanski violinist svih vremena Josip Probojčević, poznavao je note i način sviranja, ne samo na violini i tamburi, nego i na gitari. Njegovom zaslugom »Akordi« su započeli svoje muziciranje odmah notalno. Nažalost, vrsta glazbe koju su oni izvodili nije mnogo zanimala ovog vrsnog seoskog svirca, pa su članovi novoga benda samostalno nastavili rad.

»Akordi« su svirali gotovo isključivo za ples, a u početku su djelovali pri DVD-u. U to su vrijeme još neke mame cijelu noć sjedile u plesnoj dvorani prateći svoje kćeri, ali se taj običaj tada počeo naglo gubiti. U Omladinski su dom djevojke već dolazile same, ali zbog sve bolje svirke »Akorda«, svi su počeli dolaziti na ples u Vatrogasni dom, dok je Omladinski ostajao gotovo prazan. Ovaj se sastav pročuo i u obližnjim mjestima, pa je na njihove nastupe dolazio sve veći broj gostiju iz susjednih sela.

Zahvaljujući dobroj zaradi, »Akordi« su uznapredovali u tehnici i opremi, te su od akustičnih gitara, magneta i pojačala ručne izrade, postupno kupili električne gitare, osuvremenili bubnjeve, osamostalili se i dobili vlastito autorsko pravo. S redovitim sastavom »Akorda« povremeno su nastupali i drugi glazbenici koji su također poznavali djelomice i note, kao npr. Ivica Mačvanin, trubač, te Milan Drobac i Josip Andrić, gitaristi i drugi instrumentalni i vokalni solisti.

Na fotografiji pred vama samo je dio »Akorda«: Mirko Andrić, danas dipl. strojarski inženjer u mirovini, Zvonko Pelajić, glazbeni pedagog u mirovini i pok. Josip Andrić, veterinar. Nažalost, bubnjar sastava Ivica Kaplar, koji nije na ovoj fotografiji, umro je od teške bolesti 1968. u devetnaestoj godini, a poslije tog tragičnog epiloga »Akordi« više nikada nisu javno nastupili. Na pridodatoj fotografiji je i pok. Pava Adamović, a šeširi na glavama dvojice gitarista svjedoče o popularnosti meksikanskih melodija i plesova u ono vrijeme.

VIS »Akordi«, dakle, u svom punom usponu prekinuo je rad, a dospio je čak i na stranice Plavog vijesnika, u to vrijeme vrlo popularnog glazbenog časopisa.