Arhiv tekstova

Nakon pola godine zastoja u proizvodnji i mjesec dana rješavanja neizbježnih tehničko-administrativnih problema, proizvodnu halu sonćanske tekstilne tvornice, bivši »Novitet«, kasnije »Zekstra«, pa »Apo fashion system«, opet je ispunila prigušena buka strojeva. Višemjesečni štrajk radnika zbog do danas neisplaćenih zarada rezultirao je odustajanjem od posla suvlasnice i bivše poslodavke Zdravke Božanić i izdavanjem tvornice u zakup poznatom gospodarstveniku, vlasniku i ravnatelju Poduzeća za proizvodnju i trgovinu tekstilnom konfekcijom »Mondeks« doo iz Novog Miloševa Bogomiru Bojiću. U četvrtak 14. lipnja većina bivših radnika »Apo fashion systema« i desetak novozaposlenih, potpisali su Ugovore o radu s novim poslodavcem. »Mislim da višemjesečni zastoj u proizvodnji neće izazvati veće probleme. Na meni i mojim suradnicima je danas ni malo laka zadaća da za ovaj pogon osiguramo posao u kontinuitetu, a na ljudima koji rade da taj posao izvrše, da ga naplatimo i isplatimo zarade i svakako, sve bi to moralo ići u dogovorenim rokovima. U gospodarstvu sam još od 80-ih, a posljednjih 8 godina sam u tekstilu i dobro mi je poznata sva problematika u ovoj grani«, kaže Bojić. 

 

Novi vjetrovi

 

Njegova nazočnost u tvornici donosi neke nove vjetrove. Samo do prije kratkoga vremena prisutni pesimizam polako se topi, osmjeh i opušteniji razgovor vraćaju se u prostore poduzeća. Prve dvije financijske injekcije na računima radnika, jedna na ime neisplaćene razlike zarade za listopad 2011. i druga na ime izvršenog dijela poslova po ugovoru o djelu, vratile su toliko potreban optimizam. »Svi mi radimo za plaću, a velikim zastojem u isplatama bivši poslodavci su nas doveli u vrlo tešku poziciju. Našli smo se u velikoj dilemi – raditi dalje uz rizik da nam se dugovanja povećaju ili obustaviti proizvodnju, opet uz rizik da nam se dotadašnja dugovanja nikada ne isplate. Prevladala je druga solucija, a na svu sreću, nakon što su mediji popratili ovu priču, naš štrajk je rezultirao pozitivnim rješenjem u smislu dobivanja novog poslodavca koji je za prvo vrijeme vrlo korektan. U odnosu na bivše poslodavce, prema nama je uspostavio puno topliji, ljudskiji odnos, a vidljivo je i da puno bolje od njih poznaje problematiku posla. Vrijeme će pokazati je li to njegovo pravo lice ili je samo maska potrebna za početak suradnje«, kaže jedna od radnica, iz određenih razloga ne želeći da joj se javno navede ime.

 

Kontinuitet

 

Iako je očito postojanje nekakvog »kratkog spoja«, u daljnjem razgovoru Bogomir Bojić je ostao korektan u odnosu na prethodnike i nije želio govoriti o njihovim propustima u radu koji su, prema njegovoj procjeni, nastali u vrijeme kada nije bilo kontinuiteta u proizvodnji i upravo je to izazvalo teške posljedice. »Danas, ukoliko nemate kontinuitet od 11 mjeseci godišnje, ne možete dobro poslovati i ne možete servisirati sve vaše obveze. Glede normiranja, sumnjam da ima neke velike razlike u odnosu na ostale srodne tvornice, prije bih rekao da je problem bio u cjelokupnoj organizaciji posla. Za mene je proizvodna norma proces čiji će produkt unutar jednog mjeseca stvoriti prihod koji će pokriti sve tekuće troškove i zarade. Sve ostalo su unutarnje preraspodjele po radnim jedinicama i po radnicima«, kaže Bojić. O svojem angažmanu u ovoj, od većine otpisanoj tvornici, nije ni razmišljao do otvorenog poziva pokrajinskog tajnika za rad i zapošljavanje Vlade Vojvodine Miroslava Vasina i predsjednika općine Apatin dr. Živorada Smiljanića. »Pozvali su me kao iskusnog gospodarstvenika, kako bismo zajedničkim snagama pokušali spriječiti krah jedne tekstilne tvornice, napola upropašćene. Pri prvom dolasku u Sontu snimio sam stanje. Vidio sam prostor, opremu, razgovarao sam s ljudstvom i dugogodišnje gospodarstveno iskustvo govorilo mi je da se ovo poduzeće može staviti na zdrave noge. Naravno, kako biste izbjegli probleme koji su, vjerujem, prošlost, morate imati ugovorene poslove koji će u budućnosti osigurati kontinuitet u radu. Tu sam peti-šesti put, upoznajem radnike i dojam mi je vrlo pozitivan. Mislim da smo postigli jedan  solidan dogovor koji će, nadam se, biti ispoštovan obostrano. Upravo su na selekciji novi kandidati za zaposlenje u ovom poduzeću. Cilj mi je povećati kapacitet i tako uspostaviti solidnu rentabilnost. Isto tako, cilj mi je i pronaći potencijalne partnere iz inozemstva. Trenutačno radimo s jednom njemačkom tvrtkom, u pregovorima smo i s drugom, riječ je o velikim količinama hlača. Pregovaramo i s Benettonom i Drykornom, pa ukoliko s bilo kojom od tih tvrtki uspijemo postići korektan dogovor i potpišemo ugovor na 3 ili više godina, bit ćemo u prilici uvesti još jednu proizvodnu liniju, što će rezultirati primanjem novih radnika. Ovdje je neophodno poduzeti dosta zahvata. Prije svega, kompletnu tvornicu treba reparirati, a potrebno je nabaviti i jedan dio nove opreme. Već smo poručili nekoliko specijalnih strojeva koji u velikoj mjeri ubrzavaju proces i podižu kvalitetu proizvodnje. Tako će radnicima biti osigurani uvjeti za postizanje većeg efekta u radu, što nam je zajednički interes. Sa svoje strane ću se potruditi da zarade radnika budu redovito isplaćivane, jer su osnovni motiv dolaska na posao«, kaže Bojić. 

 

Konfuzna situacija

 

Poput ostalih gospodarstvenika koji su proizvodnju vezali za ugovaranje poslova s inozemnim partnerima, trenutačno je hendikepiran konfuznom situacijom na političkoj sceni Srbije. »Nažalost, danas imamo vrlo loš gospodarski ambijent, jer su inozemni partneri pri dolasku kod nas vrlo obazrivi. Mi ovisimo o njihovoj volji hoće li nam dati posao ili ne. Kako ih trusna područja baš i ne privlače, trenutačni politički vakum u Srbiji ne ide nam na ruku. Neophodna nam je što hitnija stabilizacija stanja u Srbiji, formiranje reorganizirane Vlade i stvaranje stabilne zaleđine za gospodarstvenike u institucijama državnog sustava. Okosnica sveukupnog gospodarstva danas su mala i srednja poduzeća, koja su, nažalost, u Srbiji gotovo ugušena. Ukoliko nova Vlada ne bude imala sluha za podsticanje upravo poduzeća poput ovoga, imat ćemo vrlo male izglede za izvlačenje iz gliba u kojem se nalazimo. Do boljitka možemo jedino oporavkom gospodarstva. Više nemamo što prodati u Srbiji, deset godina smo se bavili lošom prodajom poduzeća, a iz te prodaje smo financirali jedan veliki dio proračuna. Sustav mora osigurati normalne uvjete za rad ovih šezdesetak, ili sutra stotinjak radnika, isto toliko u Bašaidu, u Bečeju i još stotinjak takvih poduzeća u Vojvodini. To bi punilo proračun, ali i stvaralo dobro ozračje kod ljudi. Ukoliko raznim nametima, inspekcijama i slično država bude davila gospodarstvene subjekte, posao će ‘bježati’ odavde, a naši problemi će se produbiti. U gospodarstvu sam preko 30 godina, posljednjih 8 u tekstilu. Oduvijek sam korektno surađivao s ljudima s kojima radim, bitna mi je svaka jedinka. Mi ovisimo jedni o drugima, nikako im ne želim biti suprotstavljen. Protiv nas je samo posao kojega trebamo svladati. Međusobno povjerenje nećemo izgubiti ukoliko budemo imali posla u kontinuitetu i ukoliko ga budemo odradili pravodobno i kvalitetno. Treći segment je država koja davanja mora svesti na razinu na kojoj su u okruženju. Ljudi koji vode državu, a u nadležnosti im je proračun, moraju shvatiti da smanjenjem poreza i doprinosa na zarade povećavaju bazu, odnosno stvaraju uvjete za zapošljavanje većeg broja radnika. Većim brojem zaposlenih država bi imala i veći prihod u proračunu. Ovako, povećanjem opterećenja na 60, 70 i više posto, pogađa kako poslodavce, tako i zaposlene. Trenutačna davanja nisu samo 63 posto poreza i doprinosa kako je prikazano, jer poslodavci imaju još toliko skrivenih davanja. Znači, na 1 dinar kojega dobije radnik, država uzima 1,20 dinara. Ovo je odista neodrživo, jer zahvaljujući ovakvim mjerama sve nam propada, a pojedine poslodavce doslovce tjera na zapošljavanje radnika ‘na crno’«, kaže Bojić. Na budućnost gleda s određenom dozom optimizma. »Gospodarstvo bi moralo biti rasterećeno svih tih silnih davanja u vidu taksi, poreza, prireza, a nevidljiva davanja trebalo bi učiniti vidljivima. Porezi i doprinosi bi se morali smanjiti na razumnu mjeru i gospodarstvenici bi ta sredstva upotrijebili dijelom za zapošljavanje većeg broja radnika, dijelom za povećanje zarada, dijelom za obnovu opreme. Tako država ništa ne bi gubila, s manjim davanjima većeg broja subjekata efekti bi bili i bolji. Mi u tekstilnoj grani danas imamo strahovito zastarjelu opremu s kojom je teško izići na bilo koje tržište. Ne možete biti konkurentni s tehnologijom koja za svjetskom kasni 20 i više godina. Već pri prvom dolasku u ovu tvornicu uočio sam da su neki od strojeva stariji od 30 godina, a ovi radnici iz njih izvlače maksimum glede kvalitete i količine. Sa sredstvima o kojima govorim, osuvremenili bismo opremu i tako osigurali maksimalne uvjete za dobru proizvodnju, a mislim da bi zapošljavanje još tridesetak radnika u svim segmentima života jako puno značilo i za samu Sontu«, završava priču Bogomir Bojić.