Arhiv tekstova

Temerin je jedna priča koja je višeslojna i u sebi obuhvaća probleme izbjeglica, starosjedioca mađarske populacije, specifične geografske pozicije u prostoru Vojvodine i susreta dviju nacija i kultura, mađarske i srpske, koje imaju dosta toga različitoga, ali i dosta zajedničkog, kaže Miroslav Keveždi iz Centra za razvoj civilnog društva, organizacije koja je uz potporu Fonda za otvoreno društvo i u partnerstvu sa Skupštinom AP Vojvodine, tijekom travnja ove godine provela istraživanje o stanju međunacionalnih odnosa u Temerinu. 

Ova općina u južnoj Bačkoj početkom 20. stoljeća bila je praktički naseljena samo mađarskim stanovništvom, ali izložena seobama i kolonizacijama, te migracijskim valom izazvanim ratovima u Hrvatskoj i Bosni, Temerin doživljava značajno povećanje broja stanovnika i promjenu nacionalne strukture. Tijekom ratova ’90-ih u Temerin je došlo više od 9.000 izbjeglica od kojih je oko 5.000 ostalo živjeti ondje, te prema popisu iz 2002. godine općina ima 28.000 stanovnika od kojih Srbi čine oko 64 posto, a Mađari oko 30 posto. Snažan val međuetničkih incidenata (fizički i verbalni napadi, prijetnje, grafiti, oskvrnuća crkvene imovine, spomenika, grobalja) zabilježen je u razdoblju od 2003. do 2005., da bi gotovo kontinuirano incidenti opstajali tijekom 2008. do danas. Kako autori istraživanja primjećuju, Temerin je svojevrsni lakmus za stanje međunacionalnih odnosa u Vojvodini, jer kada su ovi odnosi stabilni u Temerinu, manje ili više stabilni su i u cijeloj Vojvodini.

Zajednička traumatizirana prošlost

 

Keveždi kaže kako je objema nacijama zajednička traumatizirana prošlost – srpsko stanovništvo, koje je došlo iz drugih krajeva, pretrpjelo je traumu zbog svojega izbjegličkog iskustva, a lokalna mađarska zajednica, dotada apsolutno većinska, takvim demografskim promjenama, na svojevrsni način, gubi pozicije i privilegije. »Osim toga, zajedno se nalaze u vojvođanskom miljeu koji gospodarski propada, i određena vrsta opasnosti je da se za to propadanje i lošu situaciju optuži druga strana te da se dvije nacionalne zajednice nađu u konfliktnoj situaciji. Zaista, loše bi bilo kada bi takva konfliktna situacija na neki način eskalirala«, kaže Keveždi.

On dodaje da različiti valovi kolonizacije, stoljećima unatrag, akutualna readmisija, odnosno povratak romskog stanovništva, i uopće mijenjanje strukture stanovništva u Vojvodini nije dovoljno temetizirano. »Jako se malo zna o tomu koja je danas politika naseljevanja ljudi iz readmisije. To je nepoznanica koja možda predstavlja i neku vrstu tabu teme, a koja dalje rezultira možda pogrešnim procjenama, što mi zapravo ne možemo znati ukoliko nemamo prave podatke«, kaže Keveždi.

Istraživanje je pokazalo da 36 posto ispitanih Srba i 27 posto ispitanih Mađara rješenje problema incidenata vidi prije svega kao posao policije, a još 27 posto Srba i 25 posto Mađara smatra da je to posao drugih državnih tijela. Međunacionalne tenzije i netrpeljivost svoje uzroke imaju i u tzv. ustavnom nacionalizmu, smatra dr. Vladimir Ilić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, i također autor studije o međuetničkim odnosima u Temerinu. On ističe da su Zakon o nacionalnim manjinama iz 2002. godine i Zakon o nacionalnim vijećima iz 2009., te niz pozitivnih odluka Skupštine Vojvodine, pozitivni pomaci, kada je riječ o sustavnim mjerama koje je država primijenila u području manjinskih prava. Nasuprot tomu su redukcija sustava školstva na manjinskim jezicima, napuštanje učenja jezika društvene sredine, velike slabosti u načinu učenja državnog jezika i sl. Ilić ističe kako poseban problem predstavlja sadašnji Ustav, podsjećajući da je on donesen u sumnjivim okolnostima i čiju promjenu je zatražila većina građana, prema istraživanju Fonda za otvoreno društvo od prije dva mjeseca.

 

Ustavni nacionalizam

 

»Premda jamči široka opća ljudska i specifična manjinska prava, Ustav državu uređuje na način državnog nacionalizma, podvajajući pripadnike državnoga naroda i one koji to nisu. To je stalni izvor generiranja nejednakosti i netolerancije. Podsjetit ću na nedavni slučaj Adema Ljajića koji je samo najnoviji izraz ove diskriminacije«, kaže dr. Ilić. On ističe da su takvim ustavnim rješenjem omogućene korupcija i partokracija, te stoga ne postoji jamac prava nacionalnim manjinama, nego se ona u većoj ili manjoj mjeri trpe. 

»Korijen sveprisutne korupcije je u dugotrajnom nepoštivanju članka 115. Ustava. Mi smo osam godina imali predsjednika Republike koji je protivno ovoj odredbi bio predsjednik građana ove zemlje, te dvostruki predsjednik članovima jedne stranke i tajkunskim krugovima koji su podržavali tu stranku koja je praktički obavila izbor tužitelja i sudaca prema svojim stranačkim kriterijima. Razumljivo što ovako zastrašeni suci i tužitelji temerinske incidente, kao i druga kaznena djela, procesuiraju ne samo sukladno zakonu nego kao i pravne slučajeve koji mogu imati konkretne posljedice po vladajuće stranke. Policija radi svoj posao prilično dobro, ali je problem u stranački izabranim sucima i tužiteljima«, kaže dr. Ilić. On ocjenjuje da se Vojvodina kakva je danas – privredno devastirana, kulturno izmijenjena, socijalno pauperizirana, izdvaja od ostatka Srbije još samo mnogo boljim sustavom zaštite manjina, ali su tzv. vojvođansko pitanje i sama Vojvodina danas ipak bitnim dijelom unutarstranačka stvar Demokratske stranke. 

Odgovornost za smanjivanje međuetničkih tenzija u prvom redu leži na političarima i intelektualcima, smatra sociolog dr. Jovo Bakić, ali ističe da su i srpska i mađarska politička elita prilično slabe kvalitete, te dodaje kako je to problem i u čitavoj Srbiji, a onda i u Vojvodini i Temerinu. On ističe da političke stranke trebaju »hladiti« nacionalizam i zajedničkim snagama poticati suživot i razumijevanje problema drugih. »Kada postanemo osjetljivi za problem drugoga bolje ćemo sagledati vlastite probleme i shvatiti da smo svi skupa u lošoj poziciji iz koje treba izalaziti. Tu je onda i odgovornost intelektualaca, koji i u većinskoj i u manjinskoj zajednici trebaju imati senzibilitet za nacionalno pitanje. Sasvim je legitimno raditi na jačanju nacionalnog identiteta, ali ako se ne vide loše stvari i loša djela koja se rade u ime vlastite nacije, onda je to već nacionalističko sljepilo koje zapravo zavodi one koji možda nemaju dovoljno obrazovanja da to razumiju«, kaže dr. Bakić. 

 

Odgovornost nacionalnih vijeća

 

Na pitanje istraživača treba li nacionalnim manjinama na području Vojvodine pružiti neka nova, dodatna prava u odnosu na ona koja sada uživaju, 46 posto ispitanih Mađara i 23 posto ispitanih Srba smatra da im treba osigurati građanska prava, 18 posto Mađara i 3 posto Srba zagovaraju i posebna manjinska prava, a 5 posto Mađara i čak 47 posto Srba smatra da pripadnici manjina imaju previše prava. »To je zabrinjavajuća činjenica koja upozorava da imate posla s ljudima koji su netrpeljivi i spremni podržati politike koje bi radile na snižavanju prava, što je izuzetno opasno. Iznimno zabrinjavajući su i podaci da se 38 posto Mađara i 34 posto Srba smatraju etnički ugroženim. To su iznimno visoki postoci ljudi koji opažaju ne sebe osobno ugroženim, nego svoju zajednicu. To znači da su ti ljudi uplašeni, da žive u strahu, a ako žive u strahu onda su podložni agresivnom ispoljavanju svojih osjećanja. Strah najčešće stvara podlogu za agresiju i u tom smislu može doći do eksplozivne situacije«, kaže dr. Bakić. 

Govoreći o utjecaju politike na međuetničke odnose, dr. Duško Radosavljević, predsjednik Vojvođanske politološke asocijacije, ističe da Srbija nema jasno definiranu državnu politiku ni u jednom području, te se onda ne može očekivati ni politika u području međuetničkih odnosa. Ipak, on smatra da dio odgovornosti snose i nacionalna vijeća.

»Republika Srbija ne poznaje nacionalno pitanje, ali Vojvodina ga trpi preko razbijenih glava. Tu i nacionalna vijeća imaju svoj dio odgovornosti, jer ništa nisu uradili na tome osim što su stvorili jednu vrstu nacionalne birokracije, s malim nadležnostima, pri čemu su pojedini među njima išli naruku nacionalnistima iz većinskog naroda. Uvijek ću biti hrabar ukazati na loše što rade pripadnici moje etničke zajednice. Hoćemo li biti hrabri upitati što su uradila nacionalna vijeća svih ovih godina? Mi smo nacionalnim vijećima nacionalno i manjinsko pitanje sveli na folklorno pitanje. I to je jedan od ključnih problema – ne smatramo da su drugosti dio nas«, ocijenio je dr. Radosavljević.

On smatra da se nacionalno pitanje mora postaviti na druge osnove jer se pokazalo posljednjih dvanaest godina da ga Republika ne zna rješavati. »Nas čekaju mnoge ozbiljne priče o ovoj državi, jer je riječ o nedovršenoj državi u svim segmentima. Potrebna je ozbiljna rekonstrukcija političkog sustava s decentralizacijom i regionalizacijom, novim uređenjem područja ljudskih i manjinskih prava i dr. Ja sam iskreno zaplašen za sudbinu Autonomne Pokrajine Vojvodine, jer sve manje se poznajemo, sve manje izučavamo jezik onih koji žive pokraj nas, a sve više postajemo bitni sami sebi«, rekao je dr. Radosavljević.