Arhiv tekstova

Hrvatsko-ugarski kralj Stjepan II. (II. István) stupio je na prijestol 1116. godine i u povijesnim je analima ostao zapisan kao vladar koji je stalno ratovao – uglavnom uzaludno. Prvo je izgubio dalmatinske gradove i otoke ratujući protiv Mlečana. Zatim je u razdoblju od 1127. do 1129. godine vodio rat s Bizantom, s carem Ivanom II. Komnenom. Carica Piroška (kći kralja Ladislava I. svetog), kasnija sveta Irena pokušala je posredovati u sporu između svog supruga i hrvatsko-ugarskog kralja, ali bezuspješno. Spor je izbio zbog oslijepjelog Alma (Álmos), koji se sklonio u dvor bizantskog cara. Stjepan II. je zahtijevao od cara Ivana II. Komnena da protjera Alma i druge ugarske nezadovoljnike sa svog dvora, što je on odbio. U ovom ratu Stjepan II. je gubio i povratio Srijem i Zemun. Dvije godine prije smrti saznao je da mu je oslijepjeli brat od strica Bela (Almov sin) živ i da se skriva u jednom samostanu. Stjepan II. ga je doveo u dvor, proglasio ga prijestolonasljednikom i dao vjenčati s Jelenom, kćerkom raškog (srpskog) velikog župana Uroša I. Bela II. Slijepi (II. /Vak/ Béla) je 1131. godine stupio na prijestol uz žestoki otpor dijela plemstva koji su ga oslijepjeli, a koji su kanili na vlast dovesti Borisa, nepriznatog sina Kolomana i ruske knjeginje Eufemije, koja je bila Kolomanova druga žena. Naravno, Boris je imao potporu bizantskog cara, koji je i na ovaj način želio oslabiti hrvatsko-ugarsku kraljevinu, pogotovo što je Bela II. Slijepi 1133. godine pod svoju vlast vratio znatan dio Dalmacije (osim Zadra i Kvarnerskih otoka). 

 

Širenje kršćanstva u Srijemu             

 

Tijekom XI. stoljeća, točnije 1054. godine (drugi raskol), do tada jedinstvena kršćanska crkva definitvno se cijepa na dva dijela – na zapadnu crkvu (katoličku) s papom kao vrhunskim crkvenim poglavarom, i na istočnu (istočno-grčka crkva) s konstatinopoljskim patrijarhom kao vrhunskim poglavarom. U daljnjem širenju kršćanstva važnu ulogu će imati samostani (manastiri). U doba drugog raskola Srijem postaje najveća kontakt zona u održavanju veza između latinskog i grčkog kršćanstva. Intenzivna je bila i razmjena kulturnih dobara. Kralj Andrija I. (I. András), u vrijeme relativno miroljubivih odnosa s Bizantom (1018.-1071.), osnovao je bazilitski samostan u Srijemskoj Mitrovici, koji je, s obzirom da mu je ktitor bio sam kralj, imao poseban položaj. Bio je izuzet iz ugarske crkvene hijerarhije, i zbog svog egzemplarnog položaja nije pripadao ni Kaločkoj ni Estergomskoj nadbiskupiji, nego je pretpostavljenik samostana bio konstantinopoljski patrijarh. Ovaj samostan posjede je dobivao izravno od kralja, primjerice dio posjeda Kanjiža, pokraj Tise. Baziliti su bili prvi bizantski red prisutan u Ugarskoj, koji su ime dobili po partrijarhu (biskupu) Cezareje (Kapadokije) sv. Baziliosu (Vasilije Veliki) koji je živio u IV. stoljeću (oko 330.-379.). On je sastavio liturgiju istočno-grčke crkve koja se i dan-danas koristi prilikom Uskrsa. Regule bazilitskog reda, tzv. Velika i Mala pravila monaškog života, izradio je zajedno s Grgurom Nazijanzinom (Grigorije Bogoslov). 

 

Beloš ban osniva prvi samostan u Srijemu

 

Za vrijeme vladavine maloljetnog kralja Gejze II. (II. Géza), prvorođenog sina Bele II. Slijepog, u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu umjesto maloljetnog kralja vladaju brat i sestra, kraljica majka Jelena i njzien brat Beloš. Beloš je obnašao i čast hrvatskog bana i ugarskog palatina (vođa kraljevskog dvora, danas bi rekli premijer). Prvi red Katoličke crkve koji se pojavljuje na tlu Ugarske su benediktinci. Beloš ban u mjestu Kö (lat. Keu) osniva upravo benediktinski samostan 1198. godine posvećen s. Stephani (svetom Stjepanu) mjesto je po njemu nazvano Banmonoštor. Jedan dokument iz 1309. godine kaže: Civitas de Ku que alia mondo Monasterium Bani nominatur, što znači zajednica Ku, koja se u današnje doba naziva Banovim manastirom. Mjesto je bilo i sjedište novooformljene Srijemske biskupije počevši od 1229. godine do najezde Tatara. Danas se ovo mjesto zove Banoštor, naselje nije arheološki ispitano. Putopisac Antun Vrančić 1551. godine piše: »Sada se prepoznaje samo po položaju i neznatnim tragovima ruševina ... a bezbrojni vinogradi, koji su ga s unutarnje strane nadaleko okruživali poput vijenca, zapušteni su i pretvoreni u pustoš«. Postoji pretpostavka da već u srednjem vijeku poznata sorta grožđa »kevedinka« upravo potječe iz ovog mjesta.