Arhiv tekstova

Generalna konzulica Ljer-ka Alajbeg u Suboticu je došla na poziciju konzulice gerant 2007. godine, a sljedeće godine je donesena odluka o njezinu izboru na sadašnju dužnost. U rujnu joj istječe puni mandat obnašanja ove dužnosti, a s obzirom na prethodnih godinu dana najesen bi se navršilo punih pet godina njezine diplomatske aktivnosti u Srbiji, točnije u Subotici. Alajbeg kaže kako je ovih gotovo pet godina brzo prošlo i njoj, ali i ljudima s kojima je surađivala te ocjenjuje kako je to znak da su ljudi s kojima je radila proteklih godina zadovoljni zajedničkim radom. To ju osobito veseli, jer, kako kaže, gdje god »službovali« najvažniji su ljudi, te dodaje: »Najvažnije je kako vas ljudi pamte, kakav ste dojam ostavili i kakav trag iza sebe ostavljate svojim radom«. 

HR: Tijekom proteklih gotovo pet godina prisustvovala ste svim značajnim događajima u hrvatskoj zajednici. U kojoj mjeri je skrb o Hrvatima kao nacionalnoj manjini u Srbiji dio dužnosti generalnog konzula u Subotici, a u kojoj mjeri »posao« generalnog konzula čine drugi aspekti suradnje dviju država, kao što su gospodarski, kulturni i tsl.?

Svi segmenti našeg djelovanja su značajni, no rad s hrvatskom zajednicom je osobito važan aspekt posla generalnog konzula ovdje u Subotici. Na koncu, upravo radi hrvatske zajednice Generalni konzulat postoji ovdje, a ne u nekom drugom mjestu u Vojvodini. Hrvatska država skrbi za Hrvate izvan domovine bez obzira radi li se o hrvatskom narodu kao konstitutivnom, prekomorskom iseljeništvu, Hrvatima u Zapadnoj Europi ili o hrvatskoj manjini. Ovdje je upravo slučaj da se radi o hrvatskoj manjini koja, premda »mlada« kao službeno priznata, odavno živi na ovim prostorima i u tom smislu je autohtona manjina. Osobito značenje pridajemo održavanju kontakata sa svim dijelovima hrvatskog naroda, bez obzira kojoj skupini pripadali. Osim rada s hrvatskom zajednicom, za koju smatram da smo puno surađivali, njezinim udrugama i institucijama, uz naš primarni rad na konzularnim pitanjima, važan aspekt našeg djelovanja je i posao na području gospodarstva, kulture i informiranja. U svim tim segmentima smo bili prisutni i mislim da je taj dio našega rada primijećen i cijenjen. Glede hrvatske zajednice, upravo se u vrijeme mojega mandata ovdje hrvatska zajednica u dobroj mjeri konsolidirala, konsolidirala je svoje institucije, i to je bila dobra pretpostavka da možemo još aktivnije, zajedničkim snagama postići korisne rezultate. Sama zajednica je sazrjela, a na neki način sazrio je i naš odnos, te mislim da, na zajedničko zadovoljstvo, možemo zaključiti da smo napravili velike pomake.Vjerujem da će oni koji će doći poslije mene nastaviti taj posao i da će također to biti na opću dobrobit. 

HR: Znate li tko će Vas naslijediti na funkciji generalnog konzula?

U ovom trenutku se još uvijek ne govori o nasljedniku jer je potrebno okončati prethodnu proceduru traženja suglasnosti države primateljice koja je potrebna za imenovanje šefova diplomatskih i konzularnih predstavništava. Tek po okončanju tog postupka možemo govoriti o osobi koja dolazi iza mene.  

HR: U kojoj mjeri se danas ljudi obraćaju Konzulatu u odnosu na ranije razdoblje?

U vrijeme mojega dolaska u Suboticu imali smo dnevno oko 60 stranaka, onda se taj broj smanjio da bi se opet, približavanjem Hrvatske Europskoj Uniji, broj stranaka povećao. Radi se o tražiteljima hrvatskoga državljanstva, hrvatskih putovnica i drugih dokumenata, kao i o nekim drugim konzularnim predmetima. Možemo govoriti o tih nekoliko stalnih, kapitalnih grupa predmeta i tražitelja konzularne i pravne pomoći, iako na frekvenciju zahtjeva za tu pomoć utječu i neki drugi čimbenici, kao što su odnosi između država, približavanje Hrvatske članstvu u EU. Kada je prvi val onih koji su tražili i dobivali hrvatska državljanstva prošao, broj tražitelja je smanjen, ali poslije se taj interes povećao kada su ljudi shvatili da oni i njihova djeca mogu vjerojatno imati neke koristi od hrvatskoga državljanstva, i tako to ide u valovima. Svakako, konzularnog posla uvijek ima, ali nema onih velikih redova pred konzulatom, kao što je nekada bilo. Samo nepostojanje potrebe za državljane RS pribavljanja vize za putovanje u RH znatno je smanjilo opterećenje u radu Generalnog konzulata. 

HR: Tko danas traži državljanstvo Republike Hrvatske?

Ima dosta ljudi čija djeca žele ići na daljnje školovanje u Hrvatsku, a nisu prethodno pribavili državljanstvo za sebe i svoju djecu. Novi tražitelji državljanstva su i oni koji žele putovati u zemlje Zapadne Europe ili žele u tim zemljama raditi, jer smatraju da je s hrvatskom putovnicom lakše i jednostavnije to ostvariti. Ima ih također koji se žele vratiti ili koji se žele preseliti u RH iz raznih razloga, uključujući i namjeru pokretanja gospodarskih poslova.

HR: Što biste istaknula za ovih pet godina kao najvažnije događaje u hrvatskoj zajednici? 

Koliko god se mi pripremamo za posao na koji dolazimo, moram reći da ipak tek po dolasku shvatite gdje ste i što se događa na terenu. Iza sebe imam dosta mandata i iskustva u radu s Hrvatima u prekomorskim i u europskim zemljama, jer svaki put je moj mandat bio vezan i za rad s hrvatskom zajednicom. Ipak, kada sam došla ovdje to nije bilo isto. Svaka zajednica je doista specifična i to nije samo fraza. Ovdje se radi o Hrvatima koji su, govoreći o regiji, na rubu kao hrvatski korpus i koji je kroz povijest ipak bio udaljen od matične domovine i kroz to oblikovao neke svoje značajke i posebnosti. Ipak, veliki je dio ostao vezan za Hrvatsku i stalo im je do tih doticaja. Specifičnost je i ta da su Hrvati ovdje tek prije deset godina postali službenom manjinom, dok su dugi niz godina djelovali kao jedan od konstitutivnih naroda u bivšoj državi, te se nisu osjećali manjinom pa shodno tomu nisu imali potrebu oformiti svoje manjinske institucije. I onda, kada su došle devedesete godine, našli su se u jednom zrakopraznom prostoru. Više nisu bili konstitutivni narod na prostoru gdje žive, nego su postali manjina i sada je trebalo od početka graditi te institucije. Mojim dolaskom zatekla sam već neke izgrađene institucije, a neke su se formirale u to vrijeme, kao na primjer Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Hrvatsko nacionalno vijeće je postojalo, ali nije postojala potpuna pravna infrastruktura u RS koja bi regulirala status i djelovanje nacionalnih vijeća. U međuvremenu su doneseni propisi koji su definirali ulogu nacionalno-manjinskih vijeća, nakon čega se i ta institucija razvijala i uobličila u svim svojim segmentima rada. Hrvatsko nacionalno vijeće je postala, u pravom smislu riječi, ključna institucija koja doista radi na dobrobit hrvatske zajednice u RS. Također, osnovane su mnoge udruge, neke su ojačale, a neke su možda i oslabjele. Naravno, dosta toga ovisi i o financijskim sredstvima kojih nikada nema dovoljno. Posebno mi je zadovoljstvo što smo u vrijeme mojega mandata, u suradnji sa ZKVH-om, uspjeli da predsjednik Republike Hrvatske visokim hrvatskim odličjima odlikuje hrvatske intelektualce – književnike iz Vojvodine, i dvije hrvatske udruge za njihov rad i doprinos na njegovanju i očuvanju hrvatske kulture i tradicije, kao i na razvijanju veza između dviju zemalja. Na taj smo način pokazali, a meni je do toga bilo osobito stalo, da matična domovina prati rad Hrvata na ovom području, da cijeni iznimne napore koje poduzimaju institucije, udruge i pojedinci, jer uz minimalna financijska sredstva održavati sve te aktivnosti i poduzimati nove inicijative, zbilja je vrijedno svake pohvale.

HR: Zaista se puno uradilo za proteklih nekoliko godina na simboličkoj razini davanjem priznanja. S druge strane, kada je u pitanju financijska potpora iz Hrvatske ona je nadasve skromna, osobito kada usporedimo potporu koju neke druge zemlje pružaju svojim manjinama.

Svaka  manjina treba, prije svega, financijski participirati u sredstvima koja osigurava država u kojoj njezini pripadnici žive. Tako je i u Republici Hrvatskoj koja izdvaja značajna sredstva za nacionalne manjine, a za potrebe srpske zajednice osigurava daleko veća sredstva negoli što Republika Srbija daje hrvatskoj zajednici. Države podrijetla također potpomažu svoje manjine u drugim državama, s više ili manje sredstava. Je li Hrvatska tu negdje, među onima koji pomažu više ili manje, ne možemo u ovom trenutku procijeniti, ali pomoć Hrvatima u Srbiji se ostvaruje konstantno i to različitim oblicima. Pomoć se odnosi ne samo za projekte vezane za zaštitu nacionalnog identiteta u smislu kulture i obrazovanja, nego smo pokrenuli još jednu aktivnost, a to je gospodarski segment. Držimo da ukoliko hrvatska zajednica svoju infrastrukturu osnaži, posebno u gospodarskom dijelu, tada će imati mogućnosti i u drugim područjima kvalitetnije razvijati svoje aktivnosti i ojačati svoj značaj. Možda možemo kao primjer uzeti mađarsku zajednicu koja, uz sredstva pomoći, također i ovdje ima svoje jake gospodarstvenike i jake institucije i upravo ta gospodarska snaga daje snagu i u drugim područjima djelovanja.

HR: Međutim tu postoji značajna razlika, pa su tako poduzeća iz Mađarske, kada su dolazila u Vojvodinu, uključivala u svoje aktivnosti i vojvođanske Mađare dok to, kada su u pitanju hrvatska poduzeća, nije slučaj.

Bilo je prigovora na tu temu i o tomu se dosta razgovara lo. Uvijek se ta tema proteže i u razgovorima predstavnika manjine s hrvatskim dužnosnicima. Međutim, tvrtke su samostalne u svom djelovanju, radi se o privatnom gospodarskom interesu i očigledno su gospodarstvenici koji dolaze na ovo tržište zaključili da će veći posao napraviti ako na čelna mjesta svojih tvrtki angažiraju pripadnike većinskoga naroda. Mislim da će se na tome još više morati poraditi, a čini mi se da će u budućnosti, kako vrijeme bude odmicalo i kako se odnosi između dviju država budu unapređivali, pa i na gospodarskom planu, tako će vjerojatno i pristup u angažiranju ljudi iz hrvatske zajednice biti drukčiji.

S druge strane, nama je iznimno bilo značajno uvjeriti pripadnike hrvatske zajednice da se trebaju uključiti u najranijoj fazi u projekte prekogranične suradnje. Na tome smo puno radili i uspostavljali kontakte kako s nadležnim institucijama u Republici Hrvatskoj tako i s dvije ključne županije koje se graniče s Republikom Srbijom – Vukovarsko-srijemskom i Osječko-baranjskom županijom. Subotički gospodarski sajam smo obogatili hrvatskim prisustvom, zahvaljujući razumijevanju HGK i njezinim županijskim komorama, osobito komorama Osječko-baranjske i Virovitičko-pod-ravske županije. Htjeli smo ojačati nazočnost hrvatskih gospodarstvenika i osvijestiti kod pripadnika hrvatske zajednice važnost te dimenzije, bez obzira je li se o njoj vodi računa unutar institucija hrvatske zajednice ili se javlja kao potreba pojedinaca da se uključuju u gospodarske aktivnosti.

HR: Koji su konkretni koraci urađeni u pogledu prekograničnih projekta?

Sačinjeni su konkretni projekti i u tijeku je njihova evaluacija, nažalost neki od projekata od interesa za hrvatsku zajednicu nisu prošli u prethodnom natječajnom ciklusu. Međutim, to ne znači da sljedeći put neće biti prihvaćeni. Nakon ulaska Hrvatske u EU za potrebe prekogranične suradnje bit će daleko više sredstava nego dosada. Mađarska, na primjer, za takve projekte sada ima deset puta više sredstava od onih koje su namijenjene Hrvatskoj. Iako će ulaskom Hrvatske u EU biti više prostora za tu vrstu suradnje, potrebno je dobro se pripremiti za kvalitetne projekte, treba se na vrijeme educirati. Nama je drago da smo inzistirali na toj pripremi za prekograničnu suradnju. Obećana je pomoć ne samo od županija već i od Ministarstva za regionalnu suradnju u Zagrebu, ali čini se da su najvrjedniji partneri upravo hrvatske županije uz granicu. Inzistirali smo svaki put kada se održavaju sastanci, bilo trilateralni ili bilateralni, na temu prekogranične suradnje s Vojvodinom, a koji se održavaju ciklično u Vukovaru, Novom Sadu ili Osijeku, na uključivanju predstavnika hrvatske zajednice u te susrete. Tom prigodom se uvijek razgovara ne samo o konkretnim prekograničnim projektima, nego i o potrebama, situaciji i problemima u hrvatskoj zajednici.

HR: Koje probleme ste pre poznala kao najveće u hrvatskoj zajednici?

Osim što smatram da još uvijek hrvatska zajednica nije gospodarski dovoljno jaka da bi mogla nositi i neke značajnije projekte u cilju svoje zaštite i razvitka, mislim da su ostali neriješeni i neki drugi problemi u segmentima zaštite nacionalnih manjina, od obrazovanja, informiranja, uporabe jezika, do kulture. U svima još uvijek postoje deficiti, ali ima i pomaka s kojima možemo biti zadovoljni i koji ulijevaju vjeru da predanim i vrijednim radom možemo učiniti još više. Međutim, u području obrazovanja na hrvatskom jeziku pomaci su skromni. Bez obzira na sve napore, još uvijek se obrazovanje nije gotovo pomaklo s mrtve točke. Zadovoljni smo u nečemu, ali nije došlo do bitnog povećanja broja polaznika i nije došlo do rješavanja onog kritičnog uvjeta, a to je osiguranje udžbenika i osiguranja održavanja nastave u svim školama gdje za to postoji interes djece i roditelja. Problemi su u lokalnim zajednicama, ali i na razini Republike Srbije, no ne možemo isključiti ni problem u samoj hrvatskoj zajednici gdje je potrebno još više angažiranja kako bi se povećao broj učenika – od vrtića do srednjoškolskog uzrasta.

HR: Ipak, očigledno jest da hrvatska zajednica ne može sama razriješiti problem udžbenika i da očekuju potporu hrvatske države. 

Hrvatska država je i dosada pružala znatnu pomoć oko obrazovanja pripadnika zajednice na materinskom jeziku. Godinama se financiraju profesori koji izvode nastavu na hrvatskom jeziku, a svake školske godine izdvajaju se i sredstva za skupe udžbenike koji se šalju iz RH. No, to nije rješenje. Pogotovo nije dugoročno rješenje skupo plaćati udžbenike i uvoziti ih iz RH. Rješenje je da se ti udžbenici osiguraju ovdje, i rješenje tog problema će i dalje biti predmetom bilateralnih razgovora, posebice u okviru međuvladina Povjerenstva za zaštitu manjina. Upravo o ovom je pitanju bilo riječi i prigodom nedavnog susreta predstavnika hrvatskih udruga s predsjednikom RH prof. dr. Ivom Josipovićem, što je on i spomenuo na konferenciji za medije. U segmentu kulture postojanje i djelovanje Zavoda donijelo je novu kvalitetu u sustavnom radu na nekim kapitalnim i ključnim pitanjima od interesa za hrvatsku zajednicu u očuvanju njezina identiteta. Generalni konzulat je imao poseban senzibilitet za njegovanje suradnje i promidžbu na području kulture, u koje aktivnosti je uključivao ili organizirao kulturna događanja u suradnji sa Zavodom. Na taj način smo željeli osigurati veću vidljivost hrvatske zajednice i njezinih institucija u javnosti. U pogledu uporabe jezika se nešto malo pomaknulo u Srijemu, dok se u Subotici hrvatski jezik kao službeni često svodi na latinicu, a ne na hrvatski jezik. U području informiranja ima nekih pomaka, osnovana je redakcija na hrvatskom jeziku na TV i radio Vojvodini, ali brojni problemi vezani za njezino djelovanje još uvijek nisu riješeni – od satnice, kadrovskih pitanja, suradnje čelništva ove informacijske kuće s institucijama hrvatske zajednice i sl.

HR: Hrvatska je svoje obveze spram manjina ispunila i izdvaja znatna sredstva, ali kada je u pitanju hrvatska zajednica u Srbiji neka od ključnih pitanja godinama se ne rješavaju, kao što je spomenuti problem udžbenika, redakcije na RTV i slično. Kako je sve to moguće, imajući u vidu da postoji i Međuvladino mješovito povjerenstvo koje bi trebalo rješavati te probleme? 

U  Povjerenstvu sjede predstavnici nadležnih ministarstava i predstavnici manjinskih zajednica koji donose zaključke koji se šalju na razine koje to trebaju rješavati, a u realizaciji se često javljaju poteškoće. Možda bi trebalo intenzivirati sastanke jer i ljudi u Povjerenstvu se mijenjaju, što također predstavlja problem. Znam da uvijek postoje objektivne poteškoće; bili su izbori prvo u Hrvatskoj, a zatim u Srbiji, mijenjaju se cijele garniture nadležnih osoba. U RH došlo je i do promjene u smislu da se čitav segment zaštite hrvatskih manjina seli u novoosnovani Ured Vlade, koji je sada u postupku konsolidacije.

HR: Predstojnica Ureda Vlade RH za Hrvate izvan Hrvatske je Daria Krstičević. Je li ona upoznata s problemima Hrvata u Srbiji? 

Imala sam prigodu razgovarati s gospođom Krstičević u nekoliko navrata, a posljednji naš razgovor bio je nedavno na njezinu inicijativu, kako bi se bolje upoznala s problemima ovdašnjih Hrvata. Jedan od njezinih prvih razgovora, kad su u pitanju Hrvati izvan domovine, bio je upravo s izaslanstvom vojvođanskih Hrvata, netom nakon što je imenovana na položaj predstojnice Ureda. Osobno sam inzistirala na tome da gospođa Krstičević u ranoj fazi bude informirana o problemima Hrvata u Srbiji. U našim razgovorima skrenula sam joj pozornost na neke ključne teme i vjerujem da će ona, sa svojim suradnicima, zasigurno učiniti dodatne napore u rješavanju postojećih problema. 

HR: Gdje odlazite nakon završetka mandata u Subo-tici? 

Nakon završetka naših mandata u nekoj zemlji vraćamo se, u pravilu, u matično Ministarstvo. Hoću li sa svojim iskustvom još negdje dobiti kakvo zaduženje u ovom trenutku ne mogu reći, ali svakako se veselim povratku u Hrvatsku. Ipak, moram reći da sam se boravkom u Subotici i brojnim posjetima hrvatskoj zajednici u drugim mjestima u Vojvodini doista vezala za ovu sredinu, za ove ljude, da ih nosim u srcu kao dio svojega života i taj će me osjećaj sasvim sigurno pratiti zauvijek.