Arhiv tekstova

Ako izdvojimo kaločkog nadbiskupa grofa Josipa Batthyanya, koji je sam sebe imenovao bačkim župnikom, Ivan Evetović je bio deveti župnik u Baču. Prije njega ovo odgovorno zvanje obavljali su: Franjo Ksaverije Gašljević, Josip Potegić, Pavao Bednanić, Valentin Polarecky, Matija Trskić, Stipan Šamanović, Đuro Balog i Garay Karoly. Iza njega ovu je dužnost vršilo još 6 župnika, a danas je na čelu župe u Baču već 5 godina vlč. Josip Štefković. Upravo dobrotom današnjeg župnika dobili smo ovu fotografiju Ivana Evetovića, kao i građu za priču o njemu, ne samo kao svećeniku i jednom od najzaslužnijih župnika u Baču, nego kulturnom i političkom djelatniku, pjesniku i piscu, te starijem bratu književnika Miroljuba Ante Evetovića, čiju 150. obljetnicu rođenja obilježavamo u sklopu Godine hrvatskih velikana u Vojvodini.

 

Riječi, savjeti i djela 

 

Ivan Evetović rođen je u Bácsálmasu 15. svibnja 1860. Nakon što je zaređen za svećenika, 26. lipnja 1885., kapelanovao je u Baćinu, Bikiću, Kaćmaru, Bajmoku, bio je vjeroučiteljem u Baji, a od 1902. godine upravitelj je župe u Baču. Župnikom u Baču imenovan je 1912. godine, a od 1915. već je bački prepozit. Poslije Drugog svjetskog rata upravljao je dijelom crkvenog biskupijskog imanja u ovome drevnom gradu. Uz sve obveze bavio se i politikom, te je bio biran u parlament kao zastupnik Bunjevačko-šokačke stranke. Umro je u Baču 10. kolovoza 1923. godine, gdje je i pokopan uz nazočnost mnoštva naroda, svećenika i drugih svjetovnih uglednika. Pokopan je u bačkom groblju među svojim vjernicima, kako je to sam za života želio. »Groblja su puna nezamjenljivih ljudi«, kazao je davno jedan francuski novinar, liječnik i državnik, a u ovom groblju sahranjeni su i mnogi doista znameniti ljudi. Mladi naraštaj o tome gotovo ništa ne zna, a na hrvatskim je udrugama zadaća da i ovo područje povijesti osvijetli i istraži.

Pokojni Evetović ostao je u lijepoj uspomeni narodu u Baču i okolnim mjestima i kao čovjek i kao svećenik, jer je svakome, ako je mogao, pomagao riječju, savjetom i djelom. Šokačka kasina u Baču, iz zahvalnosti prema svome vođi, postavila  je 1933. godine spomen-ploču na župnome dvoru koja i sada stoji na crkvi sv. Pavla u središtu Bača.

Do imenovanja novog župnika, dušobrižničku službu vršili su vlč. Franjo Piuković i Franjo Leh, kao privremeni upravitelji župe. Za to vrijeme u župi su se zbila dva događaja: provalnici su ušli u crkvu i odnijeli monstrancu (pokaznicu) i izgorjela je župna crkva 18. kolovoza 1923., odnosno krov i toranj, a jedino zvono se otopilo. Ovi događaji prouzročili su veliku žalost kod naroda u Baču, koji je svoju crkvu uvijek volio i njome se ponosio.

Ivan Evetović stariji je brat hrvatskog književnika Miroljuba Ante Evetovića, na čiji je rad i sam dosta utjecao. Po majci je bio blizak rođak Ivanu Antunoviću, koji je kasnije i skrbio za njega i mlađeg mu brata Franju, kasnijeg imena Miroljub Ante. Za povijesnu znanost bitan je kao autor koji je pisao o bačkim Hrvatima, uglavnom na mađarskom jeziku, u Ljetopisima Bačke županije.

 

Istraživač prošlosti bunjevačkih i šokačkih Hrvata

 

U mlađim je godinama Ivan Evetović pisao pjesme, putopise, povijesne rasprave i životopise. Objavljivao ih je u Nevenu, Subotičkoj Danici, Subotičkim novinama i drugim stručnim časopisima. Pisao je i pod psudonimom Janko Kostalić. Baveći se istraživanjem prošlosti bunjevačkih i šokačkih Hrvata napisao je više zanimljivih rasprava. Rasvijetlio je pri tome mnoge zablude pojedinih pisaca i ispravio pogrešne poglede, a rezultat njegovih istraživanja cijenili su i najpoznatiji povjesničari. Osobito su važne neke pojedinosti o kojima je pisao  iz prošlosti Bača, a zanimljivi su i njegovi životopisi o biskupu Ivanu Antunoviću i fra Andriji Kačiću Miošiću.

Mnogi ljudi slične provenijencije boravili su u Baču, a iza njih su ostala značajna djela. Bačku župu vodilo je više od 16 župnika, desetak upravitelja župa, a u njoj je obavljalo dužnost 55 kapelana. Ovome treba dodati da je sam grad Bač dao 17 svećenika, koji su rođeni u ovome povijesnom mjestu. Mnogi od njih zaslužuju veću pozornost i poštovanje jer su ostavili iza sebe neizbrisiv trag, očuvavši identitet, kulturu, duhovnost i opstojnost Hrvata na ovom prostoru.