Arhiv tekstova

Kata (1935.) i Ivan (1933.) Jakšić u svojoj kući u Sonti žive sami, ali ne i usamljeni. Žive od Ivanove nevelike mirovine, a žive za ljubav brojne rodbine, prijatelja i susjeda, a osobito djece. I ljubav im još većom ljubavlju uzvraćaju. Bog im nije podario vlastitu djecu, ali im je podario veliku ljubav za njih. A kažu da onaj tko voli djecu, voli i životinje. I obrnuto, djecu i životinje se ne može prevariti, nekako osjete tko ih voli iskreno i taj im ostane u srcu. 

Baka Kata je pobožna žena, ali i žena koja voli i čuva, u srcu i u namještenoj starinskoj šokačkoj sobi, sve ono narodno blago koje su joj ostavili preci za potomke koje nikad nije imala, pa opet ih danas ima nebrojeno. Njezine suknje i pregače, košuljce i ljope, odijevaju i obuvaju i Sanja i Maja i Milica i... još puno djevojčica i djevojaka, ona ih s ljubavlju gleda tako odjevene, pa se kradomice otme i koja suza. U mladosti je puno toga i sama uradila. »Išla sam i s majkom i s prijateljicama na mnogobrojna prela. To nam je, pored odlazaka na korzu i na ćoš bila najdraža zabava. Okupljale smo se u kućama i sa sobom nosile ručne radove. Meni je oduvijek bilo najdraže heklanje. Voljela sam izmišljati nove mustre. Gledale smo jedna u drugu, procjenjivale urađeno, a svaka od nas željela je da baš njen uradak bude najljepši. Mislim da su upravo iz takvog nazovi natjecanja i nastale mnoge naše stare rukotvorine, koje ni jedan poznati stroj ne bi znao tako nacifrati«, kaže baka Kata. 

Dida Iva je pomalo povučen, ovih je dana u brizi za svoje zdravlje. No, za svoje godine izuzetno je vitalan. Još uvijek obrađuje nekoliko jutara zemlje, dvorište im je puno peradi, u svinjcu grokću novi mezimci, koji će potkraj godine popuniti i kućni proračun i hladnjak i pušnicu. Svoje umirovljeničke dane krati i najdražim hobijem, koji u kućni proračun donese i malo popune. Naime, on od autohtone biljke metlice (u sonćanskom govoru metlinje, op. aut.) izrađuje metle za dvor. Proizvodi ih na starinski način, uz pomoć kratkoga štrika na koljenu ih uvezuje vrbovim prutom, uzdužno raspolućenim. Dida Ivine su metle poznate po kvaliteti i vrlo tražene, pa ih baka Kata brzo rasproda, a dio podijeli i susjedima i  rodbini. Ovih dana dida Iva i baka Kata u svojoj šupici na električnom krunjaču krune kukuruz. »Moji su nećaci htjeli da dođe traktor s krunjačem, pa da se okupimo na mobu i to riješimo za jedan dan. Ne bismo mi to, ovako imamo malo zanimacije. Dok čovjek može raditi, dotle se i osjeća dobro. Odlaskom u mirovinu odjedanput mi se pojavio višak vremena. No, nisam puno razmišljao, posvetio sam se ratarstvu, povrtlarstvu i svinjogojstvu na malo. Bez poljoprivrede život bi mi bio prazan. Njive i dva povrtnjaka nisu nam daleko, pa ih skoro svakodnevno obilazim. Povrtnjak i traži svakodnevno prisustvo ljudske ruke. Ne bih morao to raditi, preživjeli bismo, no to je nešto u meni, nešto puno jače od mene. U ishrani najviše volimo koristiti ono što sami proizvedemo. Tako bar znamo da nije zatrovano prekomjernim dozama kemijskih sredstava. Bude tu i puno viška, no to podijelimo s našom najbližom rodbinom. Svoje djece nemamo, pa smo se predali djeci od mojega pokojnoga brata. Nismo pogriješili, ni rođena djeca ne bi toliko vodila računa o nama. Redovito nas obilaze, ne smije nam ništa nedostajati. I sa susjedima se pazimo, uvijek smo jedni drugima pri ruci. A znate i kako u našem selu kažu – susjed ti je najveći rod«, priča dida Iva. Pored svega pobrojanoga, velikom ljubavlju obasipaju i svoje malo životinjsko carstvo. Oko nogu im se umiljava pet mačaka i dvoje pasa. Čisti su i uredni, a po njima se vidi kako im ni hrane ne fali. 

»Svoje mace i kuce obožavam. Netko kaže kako je to puno za jednu kuću, ja se ne bih mogla odvojiti niti od jednoga od njih. Eto, imali smo dvije mačke i dva mačka, pa pretprošle godine od novoodgojenih jedino ovu malu, zovem ju Pufnica, nitko nije htio uzeti. Bilo mi žao da ostane siroče, pa sam ju zadržala. Tu je stalno i mladi mačak Tigar iz susjedstva, on i Pufnica su uvijek skupa. Neka ih, oni mi uljepšavaju staračke dane«, završava priču baka Kata, odnoseći hranu u gospodarsko dvorište gdje je nestrpljivo iščekuje još dvoje mezimaca, par pasa Dunda i Dara.