Arhiv tekstova

Stvaranje personalne unije između hrvatskoga i ugarskog kraljevstva je izazvalo razne komentare (osobito u XIX. stoljeću), čvrsto usidrene u ideologiju sveslavenstva i jugoslavenstva, kojima se tvrdilo da je Hrvatska tada izgubila samostalnost – Ugari su podredili Hrvate, i slični komentari. 

Međutim, tadašnje srednjovjekovno poimanje »države«, tj. kraljevstva se razlikuje od današnjega, pa time i pojam neovisnosti. 

 

Integrativni elementi 

 

Danas se svi ozbiljniji istraživači povijesti slažu, kako je to sažeto napisano u jednom udžbeniku: »Važno je znati da je Koloman poštovao prostornu i upravnu zasebnost kraljevstva Hrvatske i Dalmacije i da se u vladanju oslonio na naslijeđe Trpimirovića. Kolomanovim dolaskom na hrvatsko prijestolje ništa se posebno u Hrvatskoj nije promijenilo osim vladara i dinastije. Hrvatsko-ugarska država u Kolomanovo doba postaje važan politički čimbenik u Podunavlju i na Balkanu. U državi je uspostavljen mir i organizirana uspješna obrana od neprijatelja. Sve je to omogućilo jačanje gospodarstva, napose trgovine. Iako je u hrvatsko-ugarskoj državi živjelo više naroda, ipak su u njoj postojali jaki elementi koji su djelovali snažno integrativno. To se, prije svega, odnosi na kraljevu osobu, katoličku vjeru, latinski jezik i zajedničku obranu.« U ime kralja, u Hrvatskoj je vladao ban, a kasnije, u XIV. stoljeću herceg, odnosno netko iz kraljeve obitelji – brat ili sin prijestolonasljednik. Na koncu, možemo konstatirati sljedeće Srijem je teritorijalno u cijelom srednjem vijeku ostao dio Ugarske, ali time i dio hrvatsko-ugarskog kraljevstva, pa bi citat iz turističke karte Fruške gore o Petrovaradinu (citirali smo ga u prvom nastavku): »tragovi naselja na ovom privlačnom mjestu datiraju od oko 2000. godine p. n. e. Registrirani su i materijalni tragovi Kelta, Rimljana, velike seobe naroda...«, umjesto tri točke u originalnom tekstu, trebalo nadopuniti: »u devetom stoljeću dolaze Ugari i za vrijeme vladavine hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. podiže se cistercitski samostan, koji je kasnije i utvrđen«, a tek zatim: »Turci je zauzimaju 1526. godine.« Nadajmo se da će se jednoga dana dogoditi da se napiše potpuna istina. 

 

Ekspanzionistička politika Hrvatsko-ugarskog kraljevstva

 

Koloman je započeo četristogodišnji rat za osvajanje Dalmacije, bolje rečeno dalmatinskih gradova, prvenstveno s Venecijom, ali i s Bizantom čije su formalno »naslijeđe« bili gradovi na hrvatskoj obali Jadranskoga mora. Nakon kratke opsade je zauzeo Zadar, 1105. godine, te su ga i ostali gradovi  Šibenik, Split i Trogir priznali za vladara. Sljedeće, 1106. godine i otoci Rab, Cres, Osor i Krk postaju dio Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, kojima je Koloman 1107. godine potvrdio raniju samoupravu i povlastice, tj. njihova municipialna prava (trgovačke povlastice, porezne olakšice). Ove privilegije su dobili i hrvatski gradovi u priobalju  Šibenik, Nin, Skradin, Hvar i Korčula. Još za života dao je svog legitimnog nasljednika Stjepana II. (II. István) okruniti za kralja Hrvatske i Dalmacije. Nakon ove krunidbe, njegov brat Almo (Álmos), koji je kratko vrijeme bio slavonski ban, dodatno je pojačao napore kako bi stekao prijestolje. Nakon pete pobune, kada je pripremao i šestu, Koloman ga je dao oslijepiti (oko 1115.), a zatim i njegova sina Belu. Stjepan II. je za ugarskog kralja okrunjen u Ostrogonu 1116. godine, ali nedugo potom od Mlečana je izgubio Dalmaciju. Dužda je tada pomagao bizantski car Aleksije Komnenos, muž kćeri Ladislava I. (I. László), a oslijepljeni Almo i njegov sin su se sklonili u bizantski dvor. Stjepan II. nije naslijedio mudrost svoga oca Kolomana i kada je bizantski car odbio protjerati Alma i druge ugarske nezadovoljnike, 1127. godine je napao Bizant. Prodro je sve do Plovdiva, razorivši Beograd, te je od kamenja dao sazidati Zemun. Bizantski car je 1127. godine krenuo u protuudar, porazio je vojsku Stjepana II. i zauzeo Srijem i Zemun. Sljedeće godine ponovo je hrvatsko-ugarski kralj krenuo u pohod. Osvojio je Srijem i Zemun, a njegovi saveznici Raščani (Srbi) su podigli ustanak protiv Bizanta. Bizantski car je ugušio pobunu, ali je bio prisiljen sklopiti mir. Mirovnim se ugovorom odredila bizantsko hrvatsko-ugarska granica u Srijemu, na rijeci Savi i Dunavu.