Arhiv tekstova

Na ovogodišnjem Fes-tivalu ekološkog filma »Drvo«, koji je održan u Subotici, jedan od predavača bio je i Kristijan Vojnić. Ovaj arhitekt porijeklom iz Subotice s trenutnim mjestom prebivališta u Zagrebu, govori za naš tjednik o pojedinim područjima ekologije i zasad još uvijek nesvakidašnjem načinu življenja u skladu s prirodom kojega promovira. 

HR: Kada je počeo Vaš, da tako kažemo, život u skladu s prirodom? Koliko je usamljen taj put i kakva je podrška okoline?

Moj život je počeo na salašu, gdje ni dan danas nema komunalnog odvoza otpada, i kad sam našao plastični kotačić od svog malog vlaka na njivi s kukuruzima (jer je tamo dospio sa stajskim gnojem koje je iznešeno na njivu) – imao sam direktni mali uvid o međupovezanosti svih stvari. 

Nastojimo živjeti u skladu s okolišem i podržavati njegov bio-kapacitet, no još uvijek smo daleko od sklada. Sklad je skup u društvu koje masovnošću postiže cjenovnu pristupačnost. Sam put od Zagreba do Subotice je ostavio CO2 trag za sobom.

Na usamljenost sam navikao, tako da me zapravo čudi sve veća podrška okoline (uključujući i masovne medije, novine, radio, televizija) – jer ja bih radio to što radim, uvjeren da je to ispravno, bez obzira postoji li ta podrška ili ne. No, s druge strane, podrška supruge mi je puno bitnija!

Interes javnosti osjetno raste, jer sve više ljudi jednostavno uviđa (što na svojoj koži, što na primjerima oko nas) besmislenost ovakvog civilizacijskog modusa vivendi.

HR: Koliko dugo si odsutan iz Subotice? Čini li ti se da u zadnjih nekoliko godina ima vidljivih pomaka prema održivom načinu života?

Pola – pola: 18,5 pol godina Subotice, 18,5 Zagreba. Pomaka definitivno ima, više deklarativnog, na razini državnih programskih stavova, a manje realnog – no, koliki je teško je reći, jer okružen ljudima koji slično razmišljaju – čini mi se da je tranzicija gotova stvar! A onda se, s druge strane, totalno iznenadim nekom reklamom koja nudi »dobru zabavu u novom multipleks kinu!«!?

E sad, održivost, zelena gradnja, ušteda energije, i sl., sve su to nove riječi s kojima nas bombardiraju, a zapravo – iako sve to jest tek jedan gradivni blok, cigla naše sreće, to je ipak samo jedan blok, jedna cigla, a kao što jedna lasta ne čini proljeće, tako ni jedna cigla ne čini dom za sreću. 

HR: Smatraš li da je to što si rođen i odrastao u više-manje ruralnom okruženju, dakle okružen prirodom, imalo utjecaja na način života kakav vodiš danas?

Svakako je odgovor potvrdan. Najnovija istraživanja jednog beogradskog neurologa o ranom razvoju djetinjeg mozga ukazuju na strahovitu važnost i utjecaj motoričkog na kognitivni razvoj. Penjanje po drveću, krovovima, badnjevima, kamarama slame – definitivno je imalo utjecaja na percepciju svijeta i razvoj sustava vrijednosti. No, ja još uvijek vodim prilično »standardni« način života – živim u unajmljenom stanu, radim u uredu u središtu grada, kupujem hranu u dućanu, itd. Naš permakulturni vrt je još uvijek u povojima, a i kuću tek dovršavamo. Još uvijek smo više u teoriji, a praksu tek prakticiramo. Pomaci koji smo napravili, i koje svatko može odmah u ovom trenutku napraviti, jesu ti da smo prestali (osim u izvanrednim prilikama) jesti meso, prestali kupovati i koristiti šećer (onaj zloglasni bijeli, a ni smeđi ne koristimo), također koristimo sve integralno ili hladno cijeđeno nauštrb rafiniranog. 

HR: Vjerujem da je kuća od slame ono o čemu te najčešće pitaju. Kako ste se odlučili za slamu kao materijal gradnje? U priči o tri praščića upravo je najmlađi praščić prvi ostao bez svoje slamnate kućice, ima li razloga za strah i koje su prednosti slame kao materijala za gradnju kuće?

Da, iako ih ne jedem, često me pitaju za praščiće i njihove kuće. Pa, moj odgovor je sljedeći: nijedan materijal, ma kako trajan i postojan bio, neće nas spasiti od vlastite biološke smrti. Naime, postoji ta vječita težnja ljudskog roda za vječnošću, pa se ona projicira i na trajnost artefakata koje gradimo. Postoje kuće od slame starije od 120 godina u Americi, Kanadi, gdje se po prvi put takav sustav gradnje počeo rabiti. Kao i svaki materijal, i slamu treba propisno ugraditi, pa razloga za strah nema. 

HR: Možete li nam ukratko predstaviti glavne značajke kvaliteta života u kući od slame u odnosu na onu građenu od cigle ili blokova?

Baš nedavno je bila moja statičarka pregledati kuću, pa je komentirala: fino miriše. Naime, u kući od drveta i slame, nema onog teškog mirisa cementa i betona, ni hladnoće zidova od cigle, na koju smo se toliko privikli da ih ni ne primjećujemo. Primjeti se tek odsustvo kad zakoračite u ovakav dom! Prednost je svakako jeftinoća materijala, jednostavnost gradnje (uz prikladno projektirane detalje!), smanjena koncentracija radona (radioaktivni plin koji otpuštaju beton i cigla, i u puno manjoj mjeri zemlja), te putpuna bio-razgradivost materijala. 

Ono što me oduševljava jest način na koji su građeni stari panonski salaši: zemlja, drvo i trska. Kad bi stanari otišli, a s njima i godišnje ličenje zidova od »nabijanice«, kiša bi polako ispirala zemlju, zidovi bi se urušili, drvena građa i trska istrunuli, i od svega bi ostalo tek brdašce obraslo raslinjem, kao spomen da je tu nekada bio salaš. Krug zatvoren. Tu vidim sličnosti.

HR: Kako tvoja struka gleda na, za nas, nove materijale u gradnji? Jesu li alternativni načini gradnje nešto o čemu su Vas poučavali za vrijeme studija?

Upravo smo u procesu pripreme jednog edukacijskog seminara za upravo tu famoznu »struku«, gdje bi se kolege poučilo o mogućnostima permakulturnog pristupa gradnji s lokalnim materijalima niske razine »utjelovljene energije« (energija koju je potrebno utrošiti da bi se proizveo određeni materijal za gradnju). A oni koji gledaju, gledaju sa zanimanjem i radoznalošću. 

HR: Znaš li koji su najčešći problemi s kojima se susreće pri pokušaju legalizacije takvih objekata? 

Problem je financijske prirode. Metoda postoji, ali stoji gotovo koliko i kuća. Čekamo da se stvari promjene u korist certifikacije slame kao građevinskog materijala. U EU zemljama je to praksa koja je zaživjela, kod nas, nažalost, još vladaju »dinosauri«.

HR: Čime objašnjavaš takav stav države?

Ne pitajte me za državu! Državne strukture odavno smatram interesnim skupinama, političkom oligarhijom koja gleda prvenstveno vlastite interese. Ta egocentričnost i sebičnost upravo i jest rezultirala stanjem svijeta u kojem smo danas. No, ne kažem da je prosječni plebs bolji. Upravo zato nam treba svima uporan i strpljiv rad na sebi samima. 

HR: U svjetlu krize u kojoj se našao svijet, koliko je važno očuvati prirodu i izići iz začaranog kruga u kojemu smo vječni dužnici bankama?

Bili mi u svjetlu ili u mraku, od esencijalne važnosti je izići iz začaranih krugova svih vrsta. Čak i da je ovaj svijet idealan raj na zemlji, to ne rješava našu bazičnu dilemu života i smrti, nastajanja i nestajanja. Uvjeti moraju biti povoljni – za naše vlastito zrijenje – a povoljni uvjeti nisu ni ekstremno loši uvjeti, ni iznimno dobri uvjeti – zato je možda ovaj svijet baš takav kakav treba biti da bi nas potaknuo na osobni rast i razvoj – i, naravno, nastojanje da ga učinimo boljim za one koji imaju nepovoljnije uvjete za život od nas samih. Svi koji se vrate iz zemalja tzv. Trećeg svijeta, govore kako je kod nas, bez obzira na sve, med i mlijeko u usporedbi s njima. A veliki dio tog blagostanja ovog zapadnog svijeta počiva upravo na eksploataciji zemalja Trećeg svijeta. Taj opasni karmički dug ćemo sigurno jednom morati vraćati.

Što se banaka tiče, sve je jasnije da su upravo one »tamna materija« koja guta sav naš civilizacijski pomak u odnosu na prošla vremena, guta našu monetarnu energiju, krv ekonomskog sustava – novac. Po cijeloj Europi ljudi povlače depozite iz banaka, u Grčkoj to poprima goleme razmjere, sve to govori da se ljudi osvješćuju i da vrijeme ovakvih lihvarskih banaka i monetarnog sustava prolazi.

HR: Čini se da Vojvodina, u odnosu na neke puno napučenije krajeve, ima potencijala za zaokret prema održivom razvoju. Što bi poručio ljudima koji žive ovdje?

Vojvodina je nevjerojatno dobra platforma za permakulturni habitat! Plodno tlo, a voda gdje god zabiješ cijev! Stabilna kontinentalna ploča, bez plavnih rijeka, bez opasnih vjetrova (sve se to naravno može i promjeniti, ovisno o veličini i vrsti klimatskih promjena koje nas čekaju). Mislim da bi ljudi trebali nastojati imati svoj vrt, ma kako on mali bio, živjeti opuštenije ili se bar više opuštati i shvatiti da im za sreću ne treba ništa iz dućana! Bavljenje vlastitim bio-vrtom ima i terapijske i zdravstvene i financijske prednosti.

Također bi se trebali udruživati u zadruge, stambene i proizvodne, i kao takvi djelovati u društvu, te poticati druge na osnivanje takvih zadruga. To je model koji sve više uzima maha u svijetu, gdje ljudi ostvaruju važne preduvjete za zdrav i siguran život, bez stresa od financijskih fluktuacija kućnog proračuna, straha od otkaza na poslu i slično.

Takve stambene zajednice su otpornije (psihološki, a i proizvodno) i na moguća nesigurna vremena i okolnosti koje bi se mogle razviti daljnjom radikalizacijom društva prouzročenom teškom ekonomskom situacijom. Takve scenarije razmatra i savjet za EU sigurnost još od početkom stoljeća, a prema rezultatima zadnjih izbora u Srbiji vidimo da se situacija doista i razvija prema tim scenarijima. Nadam se da će se dovoljan broj ljudi probuditi i potražiti znanja i iskustva koja postoje, kao i prokušana rješenja, te da će se stvoriti kritična masa koja će pridonijeti istinskoj tranziciji u sretnije društvo, kroz sretnije pojedince.

HR: Po struci arhitekt, no samopropitivanje, duboki uvidi u sebe i pomalo drukčiji pogled na svijet koji su se dali iščitati iz tvojega predavanja, ne pokazuju baš tipičnog predstavnika te struke, kako bi, stoga, odgovorio na pitanje – tko je Kristijan Vojnić?

Pravi i jedini točan odgovor zasad je: ne znam. Ja ne znam zaista, dubinski, tko sam ja. Radim na tome da saznam, skidam sloj po sloj tuđih »programiranja« po kojima djelujem u životu, a da toga nisam ni svjestan. Iznenadim se svako malo kada otkrijem da su neka moja djelovanja/stavovi/razmišljanja prouzročena nekim »potprogramima« koji su utisnuti tijekom odrastanja, a da nisam ni svjestan toga. To postaje integralni dio »nas« – »mene«, to sam, naime, ja. Put samospoznaje i jest »Put kojim rjeđe putujemo«, kao što bi to rekao M. Scott Peck. No, vjerujem da je to jedini put vrijedan putovanja, put koji vodi onkraj ovog besmislenog kruženja od boli ka ugodi, jer smo svaki put na početku, nezadovoljni i razočarani. Također vjerujem da nas svaki korak kojim se udaljavamo od imperativa naših želja, strahova i očekivanja, približuje mirnom suočavanju i prihvaćanju stvarnosti kakva jest, uz ustrajno i neustrašivo nastojanje za općim boljitkom i pomaganjem svim živim bićima oko nas, istovremeno čini smirenijima i sretnijima.