Arhiv tekstova

Hrvatsko prosvjetno društvo »Matija Gubec« iz Rume održalo je u subotu 7. lipnja u Velikoj dvorani Kulturnog centra u Rumi redoviti godišnji koncert, koji je bio u znaku obilježavanja 111 godina postojanja društva, kao i 50 godina umjetničkog rada dirigenta i umjetničkog voditelja Velikog tamburaškog orkestra Josipa Jurce. Povodom obilježavanja tog jubileja razgovarali smo s umjetničkim voditeljem Velikog tamburaškog orkestra u Rumi Josipom Jurcom, koji je veći dio života proveo s tamburom, a također veliki dio sebe uložio u rad s djecom i učenju sviranja na tamburi. Ta su djeca danas članovi triju tamburaških orkestara u Rumi i jedni su od najuspješnijih u Vojvodini, u dosadašnjem višedecenijskom radu.

HR:  Kakav je bio vaš prvi susret s glazbom?

Prvi susret s glazbom bio je jako rano. Još kao četverogodišnji dječak počeo sam svirati harmoniku. Podučavala me je sestra od tetke i kako je tada nisam mogao držati na ramenima, harmonika je bila na stolu, a sestra ju je razvlačila. Sestra me je naučila i prvim notama, iako tada još nisam znao ni čitati ni pisati, tako da često kažem kako sam prvo naučio note, tek poslije slova. Kada sam krenuo u četvrti razred osnovne škole, zajedno sa Stjepkom Gutom, danas najboljim bijelim sviračem na svijetu, pokušali smo zajedno upisati Muzičku školu, međutim nisu nas primili jer po njihovu mišljenju nismo imali sluha. Tada su me roditelji dali na privatne sate glazbe, kod ruskih emigranata profesora Nikole i Tamare Krutikov, kod kojih sam išao nekih 5-6 godina, gdje sam dobio dobru osnovu za samoobrazovanje. Moja velika ljubav prema glazbi izrodila je i to da smo jako rano Stjepko Gut i ja napravili u jesen 1964. godine orkestar, kada smo zajedno počeli svirati na igrankama, koje su u to vrijeme bile najpopularniji i najmasovniji vid zabave. Pojavom električnih gitara i Beatlesa  počinjem svirati gitaru. To je bilo vrijeme siromaštva, tako da nismo imali tehničku opremu, čak ni gramofon niti magnetofon, s kojih bismo mogli slušati glazbu. Nove pjesme naučili smo tako što smo išli u kino gdje se tada prikazivalo dosta glazbenih filmova.

HR: Kad ste  se priključili radu HKPD »Matija Gubec« u Rumi?

Osnutkom Festivala amaterskih društava Vojvodine u Rumi, ukazala se potreba da Ruma ima jedan veliki tamburaški orkestar. Te 1964. godine priključio sam se društvu s tamburom, a te godine udruga je imala mali tamburaški orkestar, pa se priključilo još tridesetak djece koji su počeli svirati tamburu. Priključio sam se toj skupini kada su djeca ovladala osnovnim znanjem sviranja tambure i počeo svirati prim. Tada su i nastali prvi aranžmani pisani za veliki tamburaški orkestar. Po završetku gimnazije 1969. godine odlazim u Zagreb  i tamo se upoznajem s novim valom rock glazbe. Poslije godinu dana studij nastavljam u Novom Sadu, a s muziciranjem u svojoj rodnoj Rumi. Novi repertoar donesen iz Zagreba uveliko je osvježio glazbenu scenu Srijema i već tada se polako upuštam u skladateljski rad. To su tada bile lagane balade, koje sam sa svojim orkestrom izvodio širom Vojvodine. Velikim zalaganjem pokojnog čika Save Vukosavljeva, koji je osnivač orkestra Radio Novog Sada i jedan iznimno veliki čovjek kojega sam na svu sreću poznavao i koji je sakupljao tamburašku glazbu, kod nas je iz cijele Vojvodine dolazilo od 10-12 velikih tamburaških orkestara. Tada je država vodila računa o tome, dobivala su se sredstva za održavanje tih orkestara i ti ljudi, amateri, bili su motivirani za rad.

HR: Kako ste se uspjeli održati tolike godine?

Zahvaljujući velikom entuzijazmu i prijateljstvu s tamburom, ta ljubav prema glazbi traje i dan-danas. U HKPD Matija Gubec u Rumi do 1971. godine sam svirao prim. Tada smo dobili ponudu da prijeđemo u neke druge profesionalne vode. U Beočinu u Starom dvorcu, koji je tada bio najekskluzivniji lokal u Vojvodini, počeo sam svirati gitaru. Tamo počinjemo svirati skoro svaku večer, a repertoar se tih godina počeo polako mijenjati, jer je novokomponirana narodna glazba prevladala. Ugovori su se tada pravili na nekoliko mjeseci preko glazbenih udruga, a svakog ljeta odlazio sam sa svojom družinom na more, gdje smo svirali po raznim hotelima. To je trajalo sve do 1990. godine, odnosno do izbijanja rata. Tada prestajem s javnim nastupima sve do 1997. godine, kada su me ponovno angažirali ljudi iz HKPD Matija Gubec iz Rume da vodim Veliki tamburaški orkestar. Tada sam okupio tridesetak djece koja počinju svirati tamburu i pokazalo se kako je ta generacija veoma talentirana, tako da je za vrlo kratko vrijeme dječji orkestar popunio Veliki tamburaški orkestar, koji je iz godine u godinu bivao sve uspješniji. U međuvremenu izveo sam još nekoliko generacija tamburaša, od kojih su neki ostali u orkestru, neki su se odselili, a neki su prestali svirati.

HR: Nekako u to vrijeme počinjete se intenzivnije baviti i skladanjem i aranžiranjem...

Sa svojim velikim orkestrom izvodio sam svoje velike skladbe na festivalima u Rumi, Osijeku, Zmajevu, a sa svojim skladbama sudjelovao sam na festivalima u Novom Sadu Zlatna tamburica i Vojvođanske zlatne žice, na Mitrovačkoj pjesmi u Srijemskoj Mitrovici, na Tamburica festu u Deronjama. Na Mitrovačkoj pjesmi jedna moja skladba Srijemska carica, proglašena je za najljepšu pjesmu, a najdraža mi je nagrada na Tamburica festu u Deronjama gdje je moja pjesma Sviraj tamburo također proglašena za najljepšu. Jedna od dječjih pjesama ušla je u uži izbor na natjecanju za Dječju pjesmu Eurovizije.

HR: Gdje ste sve nastupali s Velikim tamburaškim orkestrom?

Svirali smo mnogo koncerata, kako u Srbiji tako i u Republici Hrvatskoj. Veoma zapaženi koncerti bili su u Zagrebu, Zaprešiću, Županji, Vinkovcima, Vukovaru, Našicama, Novom Sadu, Beočinu, Kikindi, Zemunu, Rumi... S velikim orkestrom sudjelovali smo na snimanju nekoliko emisija na Televiziji Novi Sad, a u studiju M u Novom Sadu Veliki tamburaški orkestar sa svojim solistima snimio je CD s 21 mojom skladbom. Neke od tih pjesama su postale veoma popularne, prije svih pjesma Moj kićeni Srijem, koja je bila izvedena i na Festivalu Vojvođanske zlatne žice u Novom Sadu. Pjesma je postala svojevrsna himna grada Rume, a izvode je brojni tamburaški sastavi i zborovi. Tu su i skladbe: Rumski bećarac, Stara vremena, Rumo ljepotice, Neka nam živi Vojvodina, Lole bekrije i mnoge druge. Osim toga napisao sam i 11 ozbiljnih skladbi pisanih specijalno za velike tamburaške orkestre, koje su mahom izvedene kao praizvedbe na festivalima Tamburaških orkestara Srbije u Rumi i festivalima hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku. Također, napisao sam i nekoliko transkripcija poznatih glazbenih djela kao što su Bečka krv Johana Strausa, Solvejgina pjesma Edvarda Griga i tako dalje, sve skupa dvadesetak skladbi, kao i transkripcije za tamburaški orkestar Mise zahvalnice i Božićne mise. Do sada imam oko dvije stotine aranžmana popularnih pjesama, mahom iz Hrvatske, za veliki tamburaški orkestar. Do sada smo izdali 3 CD-a sa svim mojim autorskim pjesmama i aranžmanima.

HR: U Rumi, čini se, postoji višedecenijska tradicija prenošenja sviranja tambure s koljena na koljeno, a tako je i kod vas u obitelji.

Naša je udruga osnovana davne 1903. godine, u vrijeme kada nitko ništa nije imao. U tadašnjoj Hrvatskoj nacionalnoj čitaonici svi su se okupljali i družili. Najprije je bila aktivna dramska sekcija. Moj djed je bio pjevač, pjevao je solo, a otac je redovito odlazio iako nije ni pjevao ni svirao, ali je bio član društva. Ja sam od malih nogu odlazio tamo, a zatim i moji sinovi koji su i danas aktivni, jedan je tajnik društva, a drugi svira u orkestru. Imao sam situaciju da su čak i po tri generacije iz iste obitelji svirali u orkestru, a tako je i danas.

HR: Kakav je osjećaj kada znate da ste dali najveći dio sebe u glazbi i što ste uspjeli veći dio tog svog iskustva prenijeti na mnoge generacije?

Najveće mi je zadovoljstvo što sam uspio oformiti čak tri orkestra u Rumi. 2005. godine sam došao na ideju po ugledu na Novi Sad napraviti koncert od 100 tamburaša i to mi je uspjelo. U dvorani je tada sviralo 108 tamburaša i to mi je bila satisfakcija za dalje. Drago mi je što u Rumi danas ima mnogo mladih tamburaša, a to je prvenstveno zato što Ruma ima veliku tradiciju tamburaške glazbe, a i koncerti su veoma posjećeni. Prije izvjesnog vremena gostovali smo u Somboru, gradu koji se najviše spominje po tamburaškoj skladbi, ali je u dvorani bilo svega 25 ljudi. Kod nas to nije slučaj. Publika je naviknuta na naše koncerte i drago mi je što umiju prepoznati što je dobro.

HR: U čemu pronalazite inspiraciju za svoje skladbe?

To je neobjašnjivo. Nema tu nikakvih prethodnih priprema, jednostavno se dogodi. Moja najpoznatija skladba Kićeni Srijem, koja je postala i himna ovog grada, nastala je u jednom dahu, a obično su tako nastale i ostale skladbe.

HR: Što biste poručili mladim tamburašima, što je potrebno znati i činiti, kako bi bili uspješni?

Prvo moraju imati dobar sluh, zatim talent, dobru volju i mnogo vježbanja i upornosti. Ne mogu se pisati aranžmani ako ne znaš harmoniju, a tome učim i svoje učenike. Tko savlada harmoniju i mnogo vježba, može postati vrstan glazbenik.

HR: Što sada poslije 50 godina rada planirate za dalje? Može li publika očekivati nešto novo?

Uvijek imam neki plan. U narednom periodu više ćemo pozornosti posvetiti, iako imamo više umjetničke glazbe, evergrin skladbama. Uradio sam dosta svjetskih evergrin kompozicija, upravo za tamburu. Sugeriraju mi da napravim jedan koncert evergrin glazbe, dosta toga je urađeno, preostalo je da se uvježba i nadam se da ćemo sljedeće godine održati jedan koncert samo evergrin glazbe.

HR: Možete li kazati kako ste zadovoljni svime onim što ste do sada uradili? Jeste li ispunili svoj san?

Skroman sam i mogu reći kako sam zadovoljan onim što sam do sada uradio i postigao, neki kažu možda i više nego što sam planirao, mada se ne osjećam tako. Nikada u životu nisam imao tremu dok sam svirao, jednostavno, glazba je sastavni dio mog života i nadam se da će tako ostati do kraja i da ću svoje znanje uspjeti prenijeti još nekim novim generacijama.