Arhiv tekstova

Profesor dr. sc. Bogdan Mesinger uvaženi je Osječanin s navršene 82 godine života i više od 60 godina u znanosti, književnosti, poeziji, esejistici i prozi. Dulje od 50 godina član je Matice hrvatske, a gotovo isto toliko i član DHK i još je uvijek nazočan u kulturnom životu grada na Dravi. Iza njega je 5-6 knjiga poezije, dvije knjige pripovjedaka, tri romana i više od 800 bibliografskih jedinica, ogleda, eseja, kritika, te znanstvenih radova na brojnim znanstvenim sesijama.

Bogdan Mesinger inače je Srijemac, rođenjem i duhom. Rođen je u Šidu 25. prosinca 1930. godine, gdje je završio i osnovnu školu, ali je duhom i ljubavlju vezan za Ilok, grad njegovih predaka, grad odrastanja uz bogatu iločku povijest i najmoćniju europsku rijeku. Ta ljubav, te emocije, rezultirale su objavljivanjem dviju knjiga o Iloku, »Skriveni duh Iloka« (legende i priče) 2004. i »Buđenje Iloka« 2006., zasnovana na iskustvima Iloka i Iločana u Domovinskom ratu, od progonstva do povratka. U pripremi je i treća, radnoga naslova »Grad na vrhu stepenica«, priče nastale unutar jedne strukture u gradu koji se spontano razvija kao organsko tkivo uraslo u prirodu, stvarano više intuicijom žitelja nego voljom metropole, i danas, ali i puno prije, kada je metropola bila Budim, a Ilok je trebao postati dvojnik, pa je i Ilok poput Budima, koji je s druge strane stvarao Peštu, gradio Palanku s druge strane Dunava.

Opijen je Ilokom, jer i njemu, baš kao i Iločanima on znači puno više od grada, od zavičaja. To je nešto iracionalno što povijest može teško dokučiti, ali stvaralačka intuicija može. Zato kada piše, sve ono što je možda i nejasno, postaje jasnije razvodnije, a pisanje tomu i služi. Zato su u njegovim knjigama o Iloku isprepletani ljudi, prostor, intimni zapisi i povijesne legende, razgovori i sjećanja, zbilja i fikcija, pa tako obogaćeni razglednicama staroga Iloka i slikama iz obiteljskih albuma predstavljaju bogatstvo Iločanima i svima koji Ilok vole.

Taj Ilok, ali i njegovi kolege i prijatelji, upriličili su mu nezaboravno rođendansko slavlje, u ambijentu staroga iločkog podruma, prije dvije godine u prigodi 80. rođendana, kada je predstavljena knjiga Helene Sablić-Tomić »Bogdan Mesinger«, a odabrane tekstove iz knjige kazivali su glumci Hrvoje Seršić i Katarina Baban, s osječke Umjetničke akademije.

Šiđanin je samo rođenjem, ali je kršten u Gibarcu, jer Šid u to vrijeme još nije imao katoličku crkvu. Otac Zdenko, bio je sudac u kotarskomu sudu, a majka Mara bila je kći prote koji je gotovo 50 godina službovao u Ostrovu kod Vinkovaca. Kako je otac bio pristaša Radićevog HSS-a, selio se često, pa je već u mladosti mijenjao boravište, najprije su živjeli u Valjevu, potom u Peći, a kada je Vlatko Maček uspostavio Banovinu Hrvatsku, ponovno se vraća u Šid, ali uskoro dolazi rat. Ipak, u Šidu je završio osnovnu školu i upisao Gimanziju u Vinkovcima. Već tada je počeo pisati, najprije poeziju, a poslije i prozu. Nastavio je studij u Zagrebu i izdao je 5-6 knjiga pjesama i tri romana – »Kiša«, »Samac« i »Zatvorena pučina«. Danas, kada je iza njega 80 godina života i više od 60 godina stvaralaštva, slovi kao izniman pjesnik, pripovjedač, esejist, likovni kritičar, književni znanstvenik i jezikoslovac. Jedan je od najstarijih Osječana u članstvu Matice hrvatske, gdje se učlanio davne 1960. godine, a obvezno spominje da je njegov djed bio član Matice od 1890. godine, pa njih dvojica u Matici imaju ukupno više od 120 godina matičarskog staža.

Mi, Gibarčani volimo ga svojatati, jer rođen je u Gibarcu, u crkvi sv. Ivana Nepomuka, a krstio ga je vlč. Antun Cvrković, najdugovječniji gibarački župnik. 

I Šid mu je u srcu. Rano je otišao iz Šida, najprije u Vinkovce pa na studij u Zagreb, gdje je upisao narodni jezik i književnost, kako se tada zvala ta grupa na Filozofskom fakultetu. S diplomom profesora vraća se u Šid, gdje je kratko vrijeme gimnazijski profesor, a kada je ukinuta šidska gimnazija, prelazi u vinkovačku, koju je i pohađao i s uspjehom završio. Opet ne zadugo, jer ponuđeno mu je da pređe u Osijek, gdje predaje na Pedagoškom fakultetu, danas Filozofskom fakultet u Osijeku. U Šid se vraćao redovito jednom ili dvaput mjesečno, dok je majka bila živa, a kada je 1991. godine umrla, dolazi samo na groblje. U Šidu više nema nikoga, navrati tu i tamo, a nedavno su zastali u Šidu i ručali. Obradovao se pozivu dviju kulturnih udruga iz Šida i Gibarca koje su mu ponudile da bude njihov gost ove jeseni, kada će upriličiti književnu večer njemu u čast, te s njim podijeliti radost povratka korijenima i srijemskom zavičaju.