Arhiv tekstova
Žetva
Obiteljski album Emerke Vidaković, rođene Zlatar, među svojim koricama čuva mnoge crno-bijele uspomene, stare i više od polovice stoljeća. Na jednoj do njih su Emerkini otac Stipan i majka Pavka sa svojom bliskom rodbinom u žetvi pšenice. Kako je vidljivo, muškarci su s kosama u rukama, a mlade žene i djevojka sa srpovima. Prije nepunih šest desetljeća, kad je ova fotografija snimljena, još uvijek su se pšenica, ječam, zob i raž žele ručno. Žetva je bila prava blagodat za sirotinju, dobar rod žita značio je da će cijele godine biti kruha. Paori iz šokačke sirotinje nisu imali velike površine zemlje, onaj koji je imao dva lanca pod žitom ubrajao se u imućnije ljude. Kosidba se obavljala ručno, a vršidbu su na ris obavljali malobrojni vlasnici strojnih vršalica. Kako su obitelji bile bogate potomstvom, kosidbu bi u većini obavljali ukućani. Ukoliko bi gazda imao lanac-dva žita, a malo djece, ili ne bi imao sinova, organizirala bi se moba. Kod najbogatijih, koji su imali 5-6 lanaca ili više, kosili bi risari za žito ili nadničari za brašno. Risari i nadničari često su sa sobom vodili i cijele svoje obitelji. Podranilo bi se već u 2 sata i otišlo na njivu, kako bi se isplela užad. Gazda bi pokosio malo žita dok je još bilo rosno, a od slame bi se plela užad za uvezivanje snopova. Kad bi se oplela užad doručkovalo bi se. Ukoliko se kosidba obavljala na mobu, doručak bi za sve na njivu donosila gazdarica, a risari i nadničari bi nosili svaki za sebe. Doručkovalo bi se što se imalo. Obično slanine ili šunke, žene su pile vodu, a muškarci rakiju na slamčicu, kažu da se tako bolje gasila žeđ, a manje su se i znojili. Poslije doručka padne i rosa, pa bi se počelo kositi. Radilo bi se u trojkama. Kosili bi muškarci, žene bi ručicale, a djevojčice bi sterale uže. Djevojčica bi polagala uže na strnjak, a žena bi srpom kupila pokošeno žito i stavljala bi preko užeta onoliko koliko je bilo potrebno za jedan snop. Ukoliko na kosidbi ne bi bilo djevojčica ili jako mladih djevojaka, uže bi sterala žena koja bi i ručicala. Oko struka bi vezala jedno ispleteno uže, ostala bi zadjenula za njega i sterala sama, no to je pomalo i usporavalo posao. Kad bi se tako pripremilo 18 snopova, muškarac bi ostavljao kosu i vezao ih. Tako uvezani snopovi potom bi se snašali u krstine. Krstine bi se slagale, kako samo ime kaže, u dva sloja po devet snopova, u obliku križa. Tako bi, ukoliko slučajno padne ljetna kiša, voda proklizavala i ne bi se povećavala vlaga zrna. Kad bi se pokosila cijela njiva, krstine bi se utovarale na kola i vozile bi se na guvno. Za prijevoz snopova žita kola bi se pripremila tako što bi se sa njih skinule bočne stranice i postavili čatlovi. Poprečno bi se postavila dva tanja, obično bagremova stupa, a paralelno s bočnim stranama kola, na osamdesetak centimetara od njih, postavili bi se uzdužni stupovi i na tako pripremljena kola slagali bi se snopovi u voz. Guvno, gdje bi se vozili snopovi žita bilo je mjesto na rubu sela, gdje je dolazila vršalica. Svaki vlasnik zdenuo bi svoje snopove u kamaru i čekao na red. Za vršidbu bi se pokupila moba, jer je trebala pouzdana radna snaga. Zrno bi se strojno odvojilo. Na jedan poseban otvor curio bi šuljak, lomljeno ili vrlo sitno zrno koje bi prošlo kroz sito. Žito se kolima vozilo u vrećama i istresalo u ambar, ukoliko ga domaćin nije imao, istresalo se u gank. Kako je u njemu bilo određenoga postotka vlage, moralo se premetati, dok se ne bi dovoljno osušilo. Domaćini su suhoću procjenjivali šakom. Kad bi gurnuli ruku u žito, ukoliko se ne bi osjetila toplina, znali su da je dovoljno suho. Šuljak se rabio za ishranu peradi, a žito se skladištilo i povremeno bi se nosilo na meljavu. Slama se prikupljala i vozila kući, gdje bi se denila u kamaru, a pljeva se skladištila. Svoju primjenu imala je u pripremi blata za zidanje, a od nje se pravila i sička za konje. Tako bi naši stari od žita iskoristili doslovno sve, a nama bi ostavili samo uspomene u vidu fotografija i beskrajnih zimskih priča.
