Arhiv tekstova

Većina šorova su stvoreni oko dolova. Tu su velike blagodati ove ravni (voda, trska, rogoza, vrba, trava u mlaki), a atarski put isprid salaša obično iđe (prati) vijuganje greda (uzvišenja) oko dolova. Ravan oko ušoreni salaša u subatičkom ataru išarana je usamljenim salašima, najviše u onom dilu ravne di nema dolova.

Poklem su se Bunjevci posli doselenja smistili u pustare, živili su od odranjivanja josaga. Kako i biva med stočarima, nisu bili svi jednako imućni. Bio je po di koji s većim čoporom josaga, pa zato viđeniji, moćniji, gospodarski jači. Oko takog su se kupile gospodarski slabije obitelji jel su u po di čemu i zavisili od njeg. Recimo, imućniji gazda odranjivo je i dobar muški josag za sime (oplodnju), kojeg su i drugi hasnirali za svoj josag. Naime, nije lako i jeptino zapatit, odranit i timarit lipog i dobrog ždripca, bika i dr. Imućniji je imo konje i volove sa vučnim sermajom (opremom) i sa plugom i drugom opremom za ratarsku obradu zemlje; imo je i ručni sersam koji se ritko hasnira: prika pila, baba (diljača) i maklja; stupove, fosne i sersam za nabijanje nabijanice i dr. U to vrime gospodarska moć mirila se brojom josaga, a ne lancima (mira za površinu) zemlje. Gospodarska moć je cigurno imala važnu ulogu nastanjivanja oko imućnijeg gazde.

Jedno od razmišljanja upućuje da su ušoreni zato jel su onda zemljom nagrađivani istaknuti graničari, pa su kod raslojavanja veće obaške ili zadružne obitelji, braća na komadu talovane zemlje napravili salašarski domazluk.

Poklem su salaši pravljeni posli zemunica, ali kod njevog pravljenja i osobito ušoravanja, triba dokučit zašto u ponikim šorovima najviše salašara imadu isto prizime. U takim salašima obitelji se raspoznaju po prdačnom imenu (nadimku) na priliku Stantićevi: Bakini, Čelkovi, Čobanovi, Dadini, Dragačini, Lolašovi, Lošini, Gurđinini, Gusterovi, Kelemanovi, Kercovljevi, Rudi-kini, Morkanovi, Sveti, Šilarovi, Žarini, Zizini, Zvirovi... No bilo je i šorova u kojem su živili više obitelji sa drugačijim prizimenima. Na priliki taki je bio velik šor, sa oko tridesetak salaša, na Gornjem Verušiću di su od Topolskog (posli se zvao Beogradski) puta, priko Sivačkog puta do gvozdenog puta Subatica-Crvenka u Hajdukovom šoru salaše su imali Vojnić Hajdukovi, Budinčevićevi, Gabrićevi, Bedićevi, Vidakovićevi (Dok-manovi i Spaijini), Šarčevićevi, Stantićevi (Kercovi), Anišićevi... 

Sve pustare su nuz usamljene salaše imale i poznate velike šorove salaša. U đurđinskoj pustari najpoznatiji su bili šorovi: Stantićev (Dragačin) od »bajmačkog« dola prema varoši (Subatici), Horvacki – Zivalov, Orčićev, Prćićev, Dulićev, Stantićev (od bajmačkog atara do Kelemanove ćoše), Milodanovićev, Ivković-Ivandekovićev, Mukićev. 

Subatičke pustare omeđili su veliki šorovi: Stipićovi priko Klise od ispod Čantavira pa popriko Vukovićevi do Madaraša, Tumbasovi pod Hajdukovom; Cvijinovi u Romić kraju na Gabriću do tri ante. To su granice bunjevački salaša u subatičkom ataru, osim salašu u ataru Tompe koji su kadgod bili u subatičkom ataru.

Vrimenom su na kraju velikog šora, najčešće na križanju važniji putova, nadničari i kojekaki zanatnici mistimice nabijali ušorene kuće. Te učoporane kuće su svojim spoljašnjim i unutrašnjim izgledom bile kao i čeljacki salaš, a zvali su ih rate.