Arhiv tekstova

Na tragu društveno-političkih promjena koje su u zemljama   jugo-istočne Europe obilježile početak devedesetih godina prošloga stoljeća, Hrvati u Mađarskoj su 2. svibnja 1991. – prvi put u svojoj povijesti na ugarskim prostorima – utemeljili svoj tjednik, nazvan Hrvatski glasnik. Prošle, 2011. godine, obilježena je dvadeseta obljetnica postojanja lista, a ovaj jubiljej obilježavan je nizom događanja koji su trajali sve do svibnja ove godine. 

O sada već pristojnoj povijesti  i aktualnom stanju ovoga časopisa, informiranju na hrvatskom jeziku u Mađarskoj, te pojedinim pitanjima vezanim za život tamošnjih Hrvata, razgovarali smo s glavnom i odgovornom urednicom Hrvatskog glasnika Brankom Pavić Blažetin, koja je u ovom tjedniku zaposlena već petnaest godina, a uređuje ga od listopada 2005. godine.

HR: Kako se tjednik – od svojih početaka do danas – razvijao u smislu broja stranica i suradnika, obadira tema, grafičke opreme, načina distribucije?

Od osam stranica, preko 12 stranica, danas do šesnaest stranica s mjesečnim prilogom na četiri stranice. Sa zaposelna tri novinara, koji su ujedno i fotoreporteri, pokrivamo prostor od Šoprona do Baje uz granicu te do Budimpešte, pišemo o radu 127 narodnosnih samouprava, djelatnosti hrvatskih institucija, pratimo političku i civilnu sferu hrvatske zajednice u Mađarskoj, narodnosnu politiku mađarske države, Europske Unije, pišemo o političkim odnosima Hrvatske i Mađarske i šire u regiji, odnosima s Hrvatima u susjednim zemljama, pokrivamo djelatnost mnogobrojnih civilnih udruga, folklornih društava, knjigoizdavaštvo, pišemo o ljudima i događanjima iz života Hrvata u Mađarskoj. 

Zbog nedostatka specijaliziranih novina i časopisa za djecu, mladež, vjerske sadržaje i ostale sadržaje te u interesu izgradnje i njegovanja čitateljske publike, Hrvatski glasnik obraća  posebnu pozornost djeci, temama iz hrvatske baštine u Mađarskoj, vjerskim sadržajima, njegovanju standardnoga hrvatskoga jezika i brizi o dijalektnim osobitostima hrvatskih subetničkih skupina, kao što su gradišćanski, bunjevački, šokački, bošnjački, racki i pomurski Hrvati.

 Hrvatski glasnik tematski se mijenjao kao i prilike i vrijeme u kojima je nastajao i nastaje. Danas pokušava zadovoljiti potrebe Hrvata u Mađarskoj za svestranim informiranjem na hrvatskom jeziku, kao informativno-političko-društveni, kulturni i poučni list. Pokušavamo ostvariti objektivno, nepristrano i moralno novinarstvo poštujući pisana i nepisana pravila novinarskog zanata, ako nam je omogućen pristup informacijama. Pokušavamo sprečavati dezinformaciju javnosti, iznošenje lažnih izjava i stavova, objektivno prikazivati događaje, a u zauzimanju stavova oslanjamo se na istinu i opće usvojene stavove svoje zajednice, spremni smo ispraviti informacije ako se dokaže da su one bile djelomično ili u potpunosti netočne. Veliki je naglasak na angažiranosti: to je kvaliteta naših napisa s kojima između ostaloga želimo mijenjati stavove i ostvariti višu razinu humaniteta – što je jedan od osnovnih zadataka narodnosnog novinara pa i suradnika Hrvatskog glasnika. 

Grafičkim izgledom nismo zadovoljni: ne radimo s grafičarom, opremljenost nam je zastarjela, distribucija bi mogla biti i bolja, a povećanjem broja suradnika proširili bi smo i tematske okvire a i povećali broj stranica. Imamo malo stranica i premali broj suradnika s obzirom na širinu terena na kojem smo, na žanrovsku i tematsku raznovrsnost, te na sadašnje parametre izlaženja. Uredništvo obavlja niz kompleksnih zadataka, bez ikavih mogućnosti i prilika za usavršavanjima. Uz velike napore pokušavamo zadržati postojeće stanje i žanrovski obogatiti tjednik. Njegujemo pismom hrvatske govore u Mađarskoj, te pokušavamo biti aktualni. 

HR: Nakon 20 godina izlaženja, u kolikoj je mjeri glasnik naišao na prijem kod tamošnjih Hrvata? Jeste li zadovoljni informativnom misijom tjednika?

U Mađarskoj  je po popisu pučanstva iz 2011. godine 14.345 građana kazalo kako im je materinski jezik hrvatski. Hrvatski glasnik tiska se u 1.500 primjeraka, a ima oko 900 pretplatnika. Broj pretplatnika smo u posljednjih šest godina povećali za 200 posto. Glasnik je dostupan u PDF formatu od 2005. godine na stranici www.croatica.hu, a od prije godinu dana i u eksperimentalnoj on-line verziji www.glasnik.hu. 

Hrvatski glasnik je danas baza hrvatskog informativnog prostora u Mađarskoj, ono što nije zabilježeno na stranicama Hrvatskoga glasnika »nije se ni dogodilo«. Hrvatski glasnik se financira isključivo iz državnog proračuna Mađarske, ovogodišnji proračun nam je 30 miljuna i 100 tisuća forinti, što je nešto manje od 100.000 eura. Taj novac stiže u ratama na račun Hrvatske državne samouprave koja s izdavačem Croatica Nonprofit Kft. svake godine sklapa ugovor pod kojim uvjetima i po kojim parametrima djeluje tjednik Hrvata u Mađarskoj. Osnivač Hrvatskoga glasnika bio je 1991. godine Savez Hrvata u Mađarskoj, tada i vrhovno političko tijelo Hrvata u Mađarskoj, tadašnji partner vlastima čija uloga u tom smislu nestaje utemeljenjem državnih manjinskih samouprava 1994. godine. Tjednik najprije izlazi u Budimpešti, potom u Čakovcu, pa opet u Budimpešti, naime od 2000. godine prelazi osnivanjem Izdavačke kuće Croatica u njen okvir djelovanja i sve do 2011. putem natječaja, po poluautomatizmu, Croatica dobiva sredstva iz državnog proračuna za izlaženje tjednika. Danas sredstva za djelovanje tjednika dobiva Hrvatska državna samouprava. Hrvatski glasnik kroz imovinske pravne odnose nad njim dobro karakterizira politička previranja u posljednjih dvadest godina među Hrvatima u Mađarskoj i odnos države prema istima. 

HR: Koliko ste zadovoljni financijskom potporom mađarske države? Je li se taj odnos vremenom mijenjao, posebice nakon ulaska Mađarske u Europsku Uniju?

 Hrvatski glasnik se finacira iz državnog proračuna Mađarske, o načinima i obujmu financiranja na državnu politiku može utjecati jedino Hrvatska državan samouparava (HDS) kao vrhovno političko tijelo Hrvata u Mađarskoj te kao vlasnik tjednika. Isto tako HDS uz namjensku potporu tjedniku koju svake godine, od 2011., dobiva iz državnog proračuna, iz svoga proračuna može ako to želi izdvojiti dodatna sredstva za razvijanje tjednika Hrvata u Mađarskoj, ili naći načine dodatnim sredstvima za svekoliki razvoj tjednika Hrvata u Mađarskoj čiji je, kažimo tako, »vlasnik«.

HR: Koliko je hrvatski jezik, odnosno njegovi govori, živ među Hrvatima u Mađarskoj? Kako se, u tom smislu, nosite s efektima asimilacijskih procesa?

Asimilacija među Hrvatima u Mađarskoj je izrazito velika. Oni koji pohađaju hrvatske škole uspijevaju sačuvati jezik i nacionalni identitet ako to isto dobivaju i u obiteljima. Škola je tu nedovoljna. Imamo veliki broj ostarjelog stanovništva, iznad šezdeset godina, s velikim udjelom žena, od čega njih većina govori hrvatski jezik i njeguje identitet dobiven rođenjem, ali ne i razvijan, ili neki od dijalekata brojnih subetničkih skupina. Subetničke skupine se zatvaraju u folklor, što je obilježje i cijele zajednice Hrvata u Mađarskoj, osjećaj hrvatstva i nacionalni identitet se upražnjava kroz sudjelovanje u pjevačkom zboru ili folklornom društvu, većina djece starijih članova istih ne govori hrvatski jezik. Među članovima ima dosta Mađara ili onih koji ne znaju hrvatski te se i komunikacija odvija na mađarskom jeziku. Ako mi pišemo o istome to mogu čitati samo oni koji vladaju hrvatskim jezikom. I među članovima narodnosnih samouprava ima podosta onih koji slabo vladaju hrvatskim jezikom. Na djecu koja bi čitala Hrvatski glasnik mogu utjecati pedagozi u našim dvojezičnim školama, što se u dovoljnoj mjeri ne ostvaruje, dok u školama s predmetnom nastavom djeca slabo vladaju hrvatskim jezikom i s njima je na istome skoro nemoguće komunicirati, ima izuzetaka ali oni su veoma rijetki. Ostaje uski sloj intelektualaca, od kojih možemo računati na one koji su, da tako kažemo, »bliže«, koji sudjeluju u društvenom životu Hrvata u Mađarskoj, koji su i sami odgojeni u obiteljima u kojima se snažno njegovao kako hrvatski nacionalni identitet tako i hrvatski jezik. Na žalost, pojava je kako upravo mnogi predstavnici političke elite ili takozvani hrvatski intelektualci ne upisuju svoju djecu u hrvatske škole, a mnogi ih ne nauče ni riječi hrvatskome jeziku. Tu se negdje formira krug govornika hrvatskoga jezika i potencijalnih čitatelja tjednika Hrvata u Mađarskoj. On se iz dana u dan sužava. Potrebno je sveobuhvatno plansko djelovanje, u prvom koraku kroz sustav hrvatskih institucija, na očuvanju jezika a time i onih koji će moći i imati razloga i kod kojih će biti zanimanja za čitati tjednik Hrvata u Mađarskoj.

HR: Kažite nam više o sveukupnom stanju što se tiče informiranja na hrvatskom jeziku u Mađarskoj?

Raspadom Demokratskog saveza Južnih Slavena (DSJS), »kišobranske« organizacije koja je od Drugoga svjetskog rata do demokratskih promjena u Republici Mađarskoj okupljala u Mađarskoj živuće Slovence, Hrvate i Srbe, nastala je nova situacija. DSJS je imao svoj list od 1946. godine, bile su to najprije Naše novine, a potom od 1957. godine Narodne novine čiji je posljednji urednik bio Marko Marković, poslije prvi glavni urednik Hrvatskoga glasnika, tjednika Hrvata u Mađarskoj. Posljednji broj Narodnih novina izašao je 18. travnja 1991. godine sa završnim slovom glavnog urednika Marka Markovića naslova: »Zbogom, Narodne novine, živio Hrvatski glasnik«. Tako od svibnja 1991. godine Slovenci, Hrvati i Srbi, koji su do tada imali zajednički tjednik Narodne novine, utemeljuju svoje tjednike, nastale kao politička posljedica utemeljenja već tijekom 1990. samostalnih državnih organizacija, takozvanih saveza. 

Dakle Hrvati imaju novine u kontinuitetu dugom 65 godina. Radijske emisije od 12. siječnja 1953. godine, a televizijske emisije od kolovoza 1978. godine. Termini, frekvencija, pokrivenost svih krajeva u kojima žive Hrvati, se mijenjala, a do 1991. godine sve je obilježavao jezični te programski »srpsko-hrvatski južnoslavizam«. Od 1992. pri Mađarskoj televiziji djeluje samostalna hrvatska redakcija, a od 1993. samostalna hrvatska redakcija pri Mađarskom radiju. Od sredine 2011. godine spomenute djeluju kao javni državni mediji pri MTVA (Fond za podupiranje medijskih usluga i upravljanje imovinom) u jednom uredništvu s dvosatnim dnevnim zemaljskim radijskim emisijama, i 26 minutnoj tjednoj zemaljskoj televizijskoj emisiji. Radio Croatica, glasilo hrvatske zajednice u Mađarskoj, na internetu započeo je s radom listopada 2005. godine, kao dio djelatnosti Izdavačke kuće Croatica. Jednosatnom emisijom na hrvatskome jeziku javlja se dva puta tjedno. Financira se iz proračuna Hrvatske državne samouprave, ili kako koje godine uspije natječajem iz onoga dijela državnog proračuna namijenjenog narodnosnim zajednicama.

HR: Kakvom ocjenjujete suradnju hrvatskih institucija, ustanova i udruga u Mađarskoj – pa i samog Hrvatskog glasnika – s onima Hrvata u Srbiji?

Iz godine u godinu ona se razvija, ima niz udruga koje surađuju pogotovo iz mađarskog dijela Bačke. Hrvatski glasnik ima dobre veze s tjednikom Hrvatska riječ i s glavnom urednicom Jasminkom Dulić i urednikom rubrike dopisništva Mirkom Kopunovićem. Spremni smo ispomoći jedni druge koliko je to u našim mogućnostima. Ima još puno prostora, i vidova suradnje koje ćemo nadam se ispuniti sadržajima, ali o tome ne odlučujemo samo mi, već su one određene i omeđene nizom objektivnih okolnosti. Svjedoci smo i izvrsne suradnje dviju institucija – Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Oni su i potpisali sporazum o suradnji, surađuju na polju knjigoizdavaštva, zajednički nastupaju u prostoru matične domovine, promoviraju izdanja jedni drugih. To je put koji bismo i mi mogli slijediti. Uredništvo Hrvatskoga glasnika također dobro surađuje sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, uvijek su nam spremni pomoći pri dobivanju informacija, razmjeni materijala za naš tjednik i njihovu web stranicu, promovirajući tako rad jedni drugih i šireći krug potencijalnih korisnika naših pisanih ponuda, usluga. Mislim kako prostora za suradnju ima i kako ga još bolje treba iskoristi na obostranu korist.

HR: I za kraj, kako vidite budućnost »Hrvatskog glasnika«?

Razvoj i program strateškog razvoja Hrvatskoga glasnika ne možemo promatrati odvojeno od ostalih hrvatskih medija u Mađarskoj. Potrebno je izraditi strateški plan položaja, uloge, zadaća i pravaca razvoja svih medija Hrvata u Mađarskoj. 

Ulogu Hrvatskoga glasnika u prvom redu vidim kroz ostvarivanje niza funkcija. Nabrojit ću tek nekoliko: ostvarivanje prava na informiranje na materinskom jeziku, jačanje i čuvanje nacionalnog, jezičnog i kulturnog identiteta; obradu tema koje se drugdje ne obrađuju; visoku razinu uporabe materinskoga jezika, kao svojevrsnu društvenu kontrolu narodnosne zajednice.

Hrvatski glasnik je i do sada nastojao udovoljiti svim zahtjevima koje pred tjednik takvoga tipa postavlja sadašnji trenutak. Ubrzani razvoj informacijskih tehnologija zahtijeva jasniju profiliranost i profesionalizaciju na svim razinama proizvodnje Hrvatskoga glasnika.

Jedno od temeljnih prava jest pravo na slobodu mišljenja i protok informacija bez ograničenja, riječju, pismom, tiskom, u našem slučaju dodali bismo: na materinskom jeziku. Narodnostima, pa time i Hrvatima u Mađarskoj, njihovi javni servisi više su od novina, njima se otvaraju okviri zaštite kolektivnih prava, sudjelovanje u javnom životu, njegovanje vlastite kulture i uporaba materinskoga jezika i u sferi informiranja. Bez jakih i profiliranih manjinskih medija zajednica nema unutarnju kontrolu niti je osigurana potrebna javnost i demokratičnost, slabi mediji ne jačaju ni nacionalni identitet, ni osjećaj pripadnosti zajednici, ni kolektivnu svijest. Hrvatski su mediji u Mađarskoj sredstvo očuvanja nacionalnog identiteta, čuvari jezika, prenositelji kulture, sredstvo oblikovanja zajednice, Hrvati u Mađarskoj govore o Hrvatima u Mađarskoj, oblikujući informativni prostor na materinskom jeziku.