Arhiv tekstova

Na javnim nastupima folklornoga ansambla i tamburaškoga sastava Kulturno prosvjetne zajednice Hrvata »Šokadija« iz Sonte pozornost gledatelja najviše plijeni glazbenik osebujna lika, ni mlad ni star, glazbenik koji je negdje na sredokraći između mladosti i iskustva, čovjek koji, kako kažu, povezuje mirnoću djedova s eksplozivnošću unuka. Riječ je o Aljoši Mihaljevu, tridesetpetogodišnjaku s iskustvom oca i razdraganošću djeteta. Na javnim nastupima često zna iznenaditi gledatelje. Tako je bilo i na prvoj javnoj izvedbi pjesme Božane Vidaković »Vojvodino«. Pjesmu koja se duboko urezala u srca svih koji su je ikada čuli, Aljoša je obojio veličanstvenim, tugaljivim zvukom svoje violine, dao joj je upravo notu koja je, uz grleni glas autorice, natjerala publici toplinu u srca i suze u oči. Rado i zapjeva, a za potrebe »Šokadijinih« folkloraca zasvira i frulu i samicu i... nema glazbala koje nije svladao u najkraćem roku. 

Srce i duša tamburaškoga sastava KPZH »Šokadija«, Aljoša Mihaljev, rođen je u Somboru 1977. godine. »Glazbom sam opsjednut otkad znam za sebe. Prva i najdraža igračka bila mi je tamburica kupljena na vašaru. Nisam se odvajao od nje ni danju, ni noću. Prvo pravo glazbalo, očeva tambura, dopalo mi je šaka već u šestoj godini. Otac Milovan bio je dobar tamburaš, svirao je s ekipom iz svoje generacije. Valjda sam povukao njegove gene, dobar sam sluhist poput njega, a kroz godine glazbene škole naučio sam i ono što je njemu nedostajalo. To druženje s notama od malih nogu presudno je utjecalo na moje životno opredjeljenje. Istina, moji snovi kretali su se isključivo u vodama profesionalne glazbe, no život me je usmjerio na drugu stranu, u kulturni amaterizam«, kaže Aljoša. Od prvog razreda osnovne škole roditelji su ga paralelno upisali i u nižu glazbenu školu »Petar Konjović« u Somboru, gdje je osnove glazbe učio dvije godine. U treću su ga zbog preseljenja u Sontu upisali u Apatin, u glazbenu školu »Stevan Hristić«, odsjek violine. U međuvremenu, od 5. razreda je u OŠ »Ivan Goran Kovačić« počeo i s učenjem tambure kod nastavnika Andrije Ađina, koji je tada vodio školski tamburaški orkestar. Bio je i tu među najboljima, pa je na inzistiranje svojih mentora iz Apatina upisao Srednju muzičku školu u Subotici. »Pored violine, paralelno sam učio i klavir. Onako mlad, mislio sam da su mi se ostvarili svi životni snovi. Mislio sam da je sav svijet moj, da ću cijeloga života raditi ono što volim. No, sudbina nije htjela tako. Obiteljski materijalni status bio je nepremostiva prepreka, pa sam zbog nemogućnosti roditelja da mi plaćaju stanarinu u Subotici teška srca napustio školu. Tada sam se osjećao poput mornara kojem su sve lađe potonule«, s malom dozom tuge priča Aljoša. No, sudbina ga je ipak ostavila na željenom putu. 

Rastanak sa školom za Aljošu nije bio i rastanak sa glazbom. Okreće se folkloru. Prvi KUD u kojem se aktivirao kao glazbenik bio je OKUD »Ivo Lola Ribar« iz Sonte. Mlad, ambiciozan, nije se zadovoljavao radom u Sonti, svirao je, ali za honorare i u desetak drugih KUD-ova u bližoj i daljoj okolici. Osim svirke sve ga je više privlačio folklor. Životnim sazrijevanjem, sazrijevao je i stručno. Sve više su ga zanimali pučki običaji, sve više je sebe nalazio u tradicijskim vrijednostima. Nastavio je s izobrazbom u oblasti etnologije. »Iako su prošle idealne godine za učenje, nastavio sam s izobrazbom. Istina, puno toga sam naučio kroz praktičan rad, no mislim da će mi škola dati onu dimenziju koja je, pored prakse, neophodna za nekoga tko se namjerava profesionalno posvetiti onom što sada radim u oblasti kulturnoga amaterizma«, priča o svojim planovima Aljoša. Posljednja folkloraška stanica Aljoši je KPZH »Šokadija«. Kako kaže, u ovoj instituciji pronašao je duševni mir kojega svih ovih godina nije imao. Istina, povremeno svira i za druge KUD-ove u okolici, ali isključivo za honorare. »U ‘Šokadiji’ sam konačno pronašao sebe. U ovoj instituciji radim amaterski, tu mi je srce. Aktivan sam u tamburaškom sastavu, ali i kao voditelj folklorne sekcije. Surađujem i s dramskom sekcijom. No, kako mi obitelj od nečega mora živjeti, a glazba je jedino što znam raditi, u više KUD-ova u okolici angažiran sam honorarno.  Jedino u ‘Šokadiji’ radim amaterski, jer mi je u ovoj instituciji duša, a u duši mi je ‘Šokadija’. Nadam se da ćemo raditi dugo i da ćemo svojim potomcima ostaviti neizbrisive tragove o našem bitku na ovim prostorima«, završava priču Aljoša i započinje vez svojih prstiju po žicama bas-prima.