Arhiv tekstova

Što traže nojevi u istočnoj Europi u zagrijanim kavezima farme za nojeve? I zašto se čini da ih po noći doziva neka druga domovina, drugo postojanje, drugi kontinent, obećavajući im slobodu? Može li noj naučiti letjeti? Može li pobjeći, i kamo? Odgovore na ova pitanja ponudio nam je mađarski pjesnik i političar Géza Szőcs u svom najnovijem romanu »Limpopo – iliti dnevnik jedne gospođice noj«, čije je predstavljanje održano prošloga tjedna u Novinarskom domu u Zagrebu. U ime nakladnika izdavačke kuće Croatica d.o.o iz Zagreba i nakladničke kuće Nova stvarnost d.o.o., također iz Zagreba, predstavljanje su otvorili direktori Čaba Horvath i Zvonimir Maštrović i ukratko predstavili autora. 

 

Pjesnik i političar

 

Mađarski pjesnik i političar iz Erdelja (Rumunjska) Géza Szőcs rođen je 1953. u Targu Mures Marosvasarhely. Mađarski i ruski jezik diplomirao je 1978. godine na Sveučilištu Babes-Bolyai u Cluju (Kolozsvar). Između 1974. i 1975. godine urednik je trojezičnih đačkih novina »Echinox«, od 1977. do 1981. suradnik je kulturne rubrike dnevnog lista »Igazsag« (Istina) te na prijedlog pisca Andrasa Sutoa godinu dana (1979. – 1080.) postaje Herderov stipendist u Beču. Između 1985. i 1986. istraživač je kluškog Zavoda za povijest književnosti i jezika, od 1986. do 1989. novinar u Ženevi, te od 1989. do 1980. voditelj ureda Radija Slobodna Europa. Od 1989. suradnik je lista »Magyar Naplo«, od 2007. glavni suradnik književnog časopisa »Irodalmi jelen«, a od 2010. državni tajnik za kulturu Ministarstva nacionalnih resursa. Predsjednik je mađarskog PEN kluba i dobitnik brojnih nagrada, između ostalih i nagrade »Debut« Društva rumunjskih pisaca (1976.), nagrade »Za mađarsku umjetnost« (2006.), nagrade Društva rumunjskih pisaca za »Limpopo« (2008.) i visoko odličje Europske akademije u Beču 2009.

 

Raspršeni dnevnik

 

O prvoj knjizi Géze Szőcsa prevedenoj na hrvatski jezik »Limpopo – iliti dnevnik jedne gospođice noj« govorio je mr. sc. Stjepan Blažetin, ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj, ustvrdivši kako se u književnoj kritici ova knjiga najčešće smatra romanom, premda ga autor naziva dnevnikom. 

»Autor Géza Szőcs u svom djelu čini dvostruki odmak od ovoga teksta, stavlja ga u usta glavnog lika – nojevskoj gospođici Limpopo te sebe imenuje kao prevoditelja, dakle posrednika između nojevskog i ljudskog jezika, između dva različita svijeta, pa se djelomično problematizira i mogućnost nemogućnosti prevođenja. Naime, pitanje prevodivoga i neprevodivoga pitanje je ljudskog bitka u jeziku i nemogućnosti bivanja postojanja izvan jezika«, rekao je Blažetin te pojasnio da je »Dnevnik« smješten u okvir koji čine uvod i bilješke koje objašnjavaju tekst, referiraju na sam dnevnik, relativiziraju izrečeno, pokazuju, naznačuju asocijacijske pravce, poigravaju se s ulogom autora i čitatelja teksta u toj specifičnoj komunikaciji koju nazivamo književnošću. »Unutar okvira nalazi se sam dnevnik koji je naslovljen kao ‘rukopisni tekst pronađen u aktovki’, a on je izrazito segmentiran, sastoji se od 151 priče, ili možda točnije 151 fragmenta. U tekstu kao da se inzistira na raspadnutosti priče, nemogućnosti sagledavanja stvarnosti kao cjeline, kako nojevske tako i naše ljudske. Dakle, u okviru se naglašava raspršenost, dok kronologija nije bitna, tako da se tekstovi mogu čitati i drugim ili bilo kojim redom. I doista, svaki tekst može funkcionirati sam za sebe, ali u tom slučaju gube se brojne veze i lakše sagledavanje cjeline«, rekao je Blažetin i zaključio da će nam na sva naša pitanja odgovori postati jasni iz dnevnika gospođice noj, koji objavljuje  Géza Szőcs, kao što ćemo doznati i to da su nojevi izuzetno osjetljivi na društveno ugnjetavanje i nepravdu, te na metafizička pitanja, dok su humor i ironija glavne odrednice ove knjige.

Zadnji je o knjizi govorio autor Géza Szőcs, zahvalivši se svima koji su na bilo koji način doprinijeli izlasku ove knjige, dok je u umjetničkom dijelu programa nastupio violinist Adam Banda, a ulomke iz knjige čitala je dramska umjetnica Anja Šovagović – Despot.