Arhiv tekstova

Marija Burić, djevojački Juhas, rođena je Subotičanka, ali već pola stoljeća živi u gradu na Dravi. Poznata je osječka odvjetnica, u obiteljskom odvjetničkom uredu u središtu Osijeka rade ona, sin Vladimir i snaha Marina, a i kći Natalija, profesorica, vezana je za pravosuđe, sudski je tumač i prevoditeljica za engleski, njemački i srpski jezik.

 

Presuda, pa odlazak

 

Osnovnu i srednju školu Marija je završila u rodnoj Subotici, a pravo u Novom Sadu, no nikada nije imala volju ostati u vojvođanskoj metropoli. Nostalgija je bila jača i vraća se u Suboticu, na sudu nema mjesta i prvo zaposlenje je u subotičkom Srezu, u Žutoj kući u centru Subotice. Ne zadugo, jer maštala je o sudu i čim je bilo slobodno mjesto, zapošljava se na sudu kao vježbenica obvezne dvije godine, nakon čega iz prve polaže pravosudni ispit i postaje sutkinjom. Sudbina je htjela da Marija dobije predmet kaznene prijave protiv ravnatelja poznate subotičke zadruge, te provodi raspravu i presuda je bezuvjetna kazna zatvora. Tada se upliće politika, dolaze iz općine i komiteta, a osnovna je zamjerka stroga kazna za djelo gdje se radi o maloj materijalnoj vrijednosti. »Nisam izdržala, rekla sam im da mudro šute kada tužitelji od mene traže bezuvjetni zatvor za radnike koji ukradu vreću gnojiva, a moje je mišljenje, da ravnatelju, za primjer, kazna mora biti dvostruko veća«, rekla je Marija i preselila u Hrvatsku.   

Poklopilo se to nekako i s udajom, pa 1964. odlazi za Valpovo, gdje je muž radio u PPK »Đuro Salaj«, a ona postaje sutkinja općinskog suda i vrlo skoro i v.d. predsjednice suda. Sud mali, predmeta puno, stalna dežurstva, jer promjenama u ZKP-u iz 1968. istrage su iz nadležnosti policije prenijete na sudove, mala plaća i ne vođenje računa o kadrovima, Mariji su »prepunili kufer« i ona 1970. prelazi u Osijek i otvara odvjetnički ured.

 

Prva odvjetnica u Slavoniji

 

Tek su tu počele poteškoće. Prva je odvjetnica u Slavoniji i Baranji, sama među 47 odvjetnika u Osijeku, mlada, lijepa, plavuša, plijeni poglede kolega, ali ne pomoć, pa je prvih mjeseci uglavnom živjela od stranaka kojima je trebao prijevod s mađarskog jezika. Prvih je mjeseci doista bilo teško, sjeća se Marija, po cijele je dane sjedila u uredu, a nitko ne navrati. Onda se »muvala« sudskim hodnicima i sudskim bifeom, trpjela dobacivanja i nabacivanja i, kako kaže, to je trajalo dok i ona njima nije počela dobacivati. Nekoliko odvjetnika, koji su dolazili k njoj u Valpovo na sud, ponudilo joj je da ih zamjeni na raspravi i tako je stekla prve stranke, a pomogao joj je jedan stariji gospodin, sudac Mato, imenujući je kao odvjetnicu po službenoj dužnosti u vrlo kompliciranom predmetu, optužbe protiv majke i dvoje djece za ubojstvo oca zastavnika. Vojno lice, predmet golem, 3-4 toma, no Marija daje sve od sebe, branila je kći Maricu i ona je najbolje prošla na suđenju. To joj je otvorilo vrata i svakim danom stranaka je bilo sve više. I danas vrijedno radi, mada je prošlo onih obveznih 65 godina. Bila je prva osječka odvjetnica, a danas je situacija sasvim drukčija. U Osijeku je više od 200 odvjetnika, ali žena je 70 ili 80, što će reći 40 posto. Odvjetništvo više nije isključivo muški posao.

U Hrvatskoj nije imala problema s utjecajem politike na pravosuđe, a u ovome poslu to je i ne zabrinjava, ali pamti slučaj iz ‘90-ih, kada su Hrvati iz Vojvodine počeli dolaziti u Osijek i okolicu i mijenjali nekretnine. Radila je ugovor jednoj samohranoj majci s malim djetetom iz Gibarca i poslala ju u poreznu upravu da ugovor ovjeri, a ova se vratila plačući. Kada je pred njima ugovor potpisala ćirilicom, izvikali su se na nju i rekli da se vrati kad nauči pisati. Marija je napravila novi ugovor, otišla s nesretnom ženom ponovo u upravu i riješila problem. Sretala je tih dana mnoge ljude iz Gibarca, Kukujevaca, Slankamena i drugih mjesta i naslušala se tužnih priča.

U Osijeku je već dugo, već pola stoljeća, ali Subotica je i dalje u srcu. Odlazi relativno često, ima tamo brata, također odvjetnika i nećaka odvjetnika, a snaha je profesorica, no ona i brat su već u mirovini. Tamo je i mamina obitelj, tetke, tamo su joj pokopani djed i baka, ujak i jedna tetka, pa tako redovito ide i za Sve svete. Odlaze i sin Vladimir i kći Natalija, ali i unučad, a od sina ima dvije slatke djevojčice, Katju i Paolu. Odlazi kod rođaka i prijatelja, prošeta voljenom Suboticom, skokne do Palića i raduje je da su Paliću vratili stari sjaj. 

Na upit – što nisam pitao, a trebao sam, gospođa Marija je rekla da je to uglavnom to, ali bi voljela da napišem i to kako su je oduševili njezini Subotičani tužnih ‘90-ih godina, kada je Milošević bio na vrhuncu svoje moći, a oni su prkosno, sa svijećama u ruci protestirali mirnim ophodom oko Gradske kuće. Lijepa gesta i građanski neposluh, što je potvrda da je Subotica jedinstvena.

A ja bih, za kraj, čestitao gospođi Mariji rođendan, jer rođena je 30. svibnja 1940. godine u Subotici.