Arhiv tekstova

Na prošlotjednom predstavljanju nove knjige Tomislava Žigmanova u Osijeku »Izazovi – sabiranja, sumjeravanja i tumačenja«, bilo je i polemičkih tonova, no svi su se složili u jednom, Žig-manov je još jednom potvrdio osobnu znanstvenu kreativnost i njegovo propitivanje širega književnog i kulturnog konteksta, posljedica su zavidne energije kojom se autor kreće od stare do suvremene književnosti Hrvata u Vojvodini. Žigmanov je svojim knjigama već ranije privukao pozornost kulturne javnosti, a najnovije literarno ostvarenje samo je potvrda kako njegovo poslanje ima uzlaznu putanju. 

                

Nužnost obradbe

 

Prof. Helena Sablić Tomić, koja potpisuje recenziju nove Žigmanovljeve knjige, istaknula je kako autor ovim djelom ostavlja dojam odličnog poznavatelja baštine, kulturne i povijesne, ali i suvremenih kretanja prostora kojemu pripada. Iz kuta matične, nacionalne i identitetske središnjice, Sablić Tomić poručuje da se svako stvaralaštvo mora valorizirati,  pa i ono preko ruba hrvatske književnosti. U tom smislu, izrazila je uvjerenje kako će mlade znanstvene snage u dogledno vrijeme obraditi sve što hrvatska književnost zapravo jest, a Žigmanovljevi »Izazovi« i »Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas«, Stjepana Blažetina su ona kapitalna izdanja koja će pomoći da buduća povijest hrvatske književnosti bude kompletnija i osvještenija.

Na tome je tragu i recenzija prof. dr. Vinka Brešića, baš naslovljena da se očuvanjem ruba najbolje čuva središte i tvrdi da se o Žigmanovu i novoj knjizi može govoriti kao o serioznoj monografiji koja na visokoj razini registrira i problematizira aktualne kulturne i književničke prakse »zagraničnih Hrvata na istoku«.

 

Uočavanje problematike

 

Govoreći o novoj Žigmanovoj knjizi, Stjepan Blažetin je također istaknuo da on odlično detektira problematiku, daje detaljan opis prethodne situacije pa sve do suvremenih književnih zbivanja, a istovremeno daje upute i smjernice kako sve to rješavati i kako sve deficite koje imamo anulirati. Zbog takvog prilaza i Žigmanovog uočavanja da nedostaju ljudski resursi, Blažetin novi uradak iščitava kao roman s tragičnim likom, koji odlično uočava što sve nije dobro, vidi i put kojim treba krenuti, svjestan da manjkaju sredstva, da manjkaju ljudi, pa i institucije koje bi taj put poduprle. Prateći podrobno Žigmanova, Blažetin je oduševljen književnom produkcijom u Vojvodini, koja je barem deset puta veća od one u Mađarskoj i priznaje da je zavidan, ali očaran prinosima sabiranju, sumjeravanju i tumačenju koji temelje na istinskom poznavanju, kako predstavnika minulih vremena tako i suvremenih događanja u vlastitom okružju, a svakako i šire. I odlično je to posložio, polazeći od bibliografske prakse, preko produkcije do suvremenih hrvatskih pjesničkih tokova, oslikavajući domete Marka Vukova, Lazara Merkovića, Ante Vukova i Mirka Kopunovića.

 

Priznanje u matici?

 

O knjizi je govorila i Tatjana Ileš tvrdeći kako je Žigmanov na najboljem putu da pomogne svima u rubnom i prekorubnom prostoru, a njoj osobno, najdraži je treći, esejistički i pomalo filozofski pristup pjesničkom egzistencijalizmu na istoku.

Tomislav Žigmanov je rekao kako je knjigom pokušao, a nada se i uspio tematizirati fenomen knjige i književnosti Hrvata u Vojvodini, književnost koja ima svojih specifičnosti i pulsira više od tri stoljeća u različitim državnim oblicima, različitim institucionalnim aranžmanima, različitim produkcijskim kvalitetama, a u posljednjih 20 godina je i državnom granicom omeđena od svoje matice. Nada se da će ova i knjiga izdana u Pečuhu pridonijeti potpunijoj integraciji u prostor matičnog naroda, tj. hrvatske književnosti, gdje je teško iščitati nešto drugo osim hvalevrijednog opusa Jasne Melvinger.