Arhiv tekstova

Nesumnjivo je na našim prostorima najstarije kraljevstvo hrvatsko. Kada se knez Tomislav (Trpimirović) oslobodio utjecaja Bizanta, ali i Franaka, oko 925. godine je okrunjen za kralja – u  jednom pismu papa Ivan X. naziva ga rex Chroatorum (kralj Hrvatske). »Premda ne postoje nepobitni dokazi za to kada i gdje je točno okrunjen, ipak je u hrvatskoj historiografiji prihvaćeno mišljenje da je Hrvatska tada postala kraljevstvom, što je priznao i papa.« Ugarska je kasnije, oko 1000. godine, službeno postala kraljevina, kada je okrunjen István I. (Stjepan) za kralja Ugarske, a Raška (Rascia) je tek 1217. godine postala kraljevinom, kada papa Honorije III. šalje krunu velikom županu Stefanu Nemanji koji tada postaje Stefan Prvovjenčani. 

U Hrvatskoj je kraljevini iza kralja najvišu poziciju imao ban (riječ potječe od avarske riječi bajan = velikodostojnik). Banovi su često bili i suvladari s kraljem. Značajni činitelji vlasti su bili župani, koji su stajali na čelu pojedinih porodica i bili su vladari na određenom teritoriju. Tradicionalno se spominju 12 župana, iz njihovih redova su potjecali pojedini hrvatski »narodni« kraljevi, a kasnije i hrvatsko visoko plemstvo. 

 

Uspon hrvatskog 

kraljevstva 

 

Poštovane čitatelje ne želimo previše opterećivati nedaćama novonastalog hrvatskog kraljevstva, jer nema dovoljno pisanih izvora, a i postojeći su često kontradiktorni. Cilj ovog feljtona je u samo kratkim crtama opisati povijesno okruženje tih vremena. Ukratko, doba od Tomislavove krunidbe do kraja XII. stoljeća karakterizira borba s Bizantom i Venecijom oko nekadašnje rimske provincije Dalmacije i dalmatinskih gradova, prije svega Zadra i Splita. U nekim vremenskim razdobljima Bizant je jako oslabio, što je omogućilo hrvatskim kraljevima da Dalmaciju i njezine gradove stave pod svoj utjecaj. Tako je Krešimir IV. bio prvi kralj koji je upotrijebio titulu rex Croatorum et Dalmatinorum u drugoj polovici XI. stoljeća. Posljednje godine svog kraljevanja Krešimir  je morao podijeliti s banom Zvonimirom, koji ga je i naslijedio na prijestolju (Dmitar Zvonimir vladao je od 1075. do 1089. godine). 

Zvonimir je još kao ban pozvao upomoć ugarskog kralja Salamona i prinčeve Lászla (Ladislav) i Bélu (Bela) kada je hrvatsko kraljevstvo došlo u sukob s Ulrichom, karantanskim markgrofom, oko istočne Istre i Kvarnerskih otoka. Ugarska vojska je došla i povratila otete teritorije hrvatskog kralja Krešimira IV. Zašto je hrvatski ban, a ne kralj pozvao ugarskog kralja upomoć i zašto je on s prinčevima pohitao upomoć Hrvatima, tj. Zvonimiru? Odgovor je jednostavan: Zvonimirova žena, lijepa Jelena (Ilona), bila je ugarska princeza, kći kralja Béle I. – znači, bio je zet mađaskog kralja i šurjak kasnjih kraljeva Geze i Lászla. 

 

Početak dinastičkih veza

 

Ladislav Heka je iznio interesantnu tezu, pozivajući se na jedan članak  ugarskog povjesničara Gyule Kristóa. »Početak ugarsko-hrvatskih veza pokrivaju gusti oblaci (...) jedno kasnije izvješće spominje da je Emerik (Imre), sin Stjepana I. bio zaručen za kćer hrvatskog kralja Krešimira. Premda mađarska historiografija ovu verziju ne drži vjerodostojnom, nego daje prednost teoriji po kojoj je mađarskom kraljeviću za zaručnicu bila izabrana bizantska ili poljska kraljevna, ipak se na temelju povijesnih okolnosti vjerojatnim čini da je njegova izabranica potjecala upravo iz hrvatske kraljevske kuće. Do zaruka, odnosno braka je došlo 1020.-ih godina, kada je na hrvatskom prijestolju uistinu sjedio jedan Krešimir, i to Krešimir III. (997. – 1030.)«, piše Ladislav Heka, pozivajući se na Kristóa i napominje »no, narečena teorija prof. Kriste nije dokazana, jer je profesor umro nedugo nakon njezina objavljivanja«. Znači, zasad nam ostaje sigurna veza (tada još bana) Dmitra Zvonimira, koji je na krunidbi kralja Salamona 1063. godine u Pečuhu, predstavljao kralja Hrvatske, kao drugog u hijerarhiji, odmah iza kralja. Na toj krunidbi je zaručio Jelenu (Ilonu), stariju sestru, i tada još princa Lászla. Kasnije su i Zvonimir i László postali kraljevi, no to je tema sljedećeg nastavka.