Arhiv tekstova

Vojvođanski filozof Alp-ár Losoncz jedan je od najvećih intelektualaca danas u Srbiji. Teme kojima se bavi su mnoge – od politike, preko multikulturalizma, do ljudskih i manjinskih prava, te je posebno zanimljiv sugovornik za jedan manjinski medij poput našega. Alpár Losoncz je redoviti profesor na Fakultetu tehničkih znanosti u Novom Sadu, na Katedri za društvene znanosti, a od 1991. predaje i u Segedinu. Od 2000. direktor je Centra za multikulturalnost i glavni urednik časopisa »Habitus«. Najznačajnije njegove knjige su: »Suverenitet, moć i kriza«, »Moć kao društveni događaj« i »Moderna na Kolonu«.

 

HR: Kako ocjenjujete rezultate parlamentarnih i predsjedničkih izbora u Srbiji? 

Izbori su sve više nemisaoni, katkada s elementima farse. Pred biračima se pojavljuju teme koje imaju populistički naboj ili, ako tako hoćete, dobivaju neobavezno populističko značenje. Evo nekih usputnih primjera: korupcija, zapošljavanje na partijskoj liniji, Europska Unija. Naravno, svatko bi želio živjeti u društvu gdje ima manje korupcije, gdje teče med i mlijeko. Tko bi mogao proturječiti tomu? No, ako vidite partiju koja se poziva na ove kriterije možete se kladiti u to da nema nikakvu ideju, da je potpuno prazna. To su slogani koji se mogu izreći bilo kada i u bilo koje vrijeme bez ikakvog rizika, a da ste pritom revnosno udovoljili nekim kriterijima društvene korektnosti. Daleko ozbiljnije pitanje koje svi naravno izbjegavaju: a zašto korupcija, zašto je ona strukturalni fenomen, a ne nešto što pada s neba? Umjesto gromoglasnih izliva protiv korupcije moralo bi se objasniti da mnogi ljudi opstaju samo na osnovi toga što bivaju dijelovi onoga što se zove funkcionalna korupcija. Isto je i sa zapošljavanjem: umjesto praznog moraliziranja u pogledu partijskih obrazaca, zadatak je objasniti zašto je to način opstanka? Postoji li možda nešto strukturalno u ovom društvu što sustavno stvara nužnost takvog zapošljavanja? A odgovori su užasno slabi: neki ukazuju na zle namjere različitih aktera, neki pak  kulturalistički na balkanske prilike. Ni jedno ni drugo ne vrijedi ništa. Isto je i s Europskom Unijom: svi primjećuju da je prašina uskovitlana, da se nešto krupno događa, da je cio koncept izložen ozbiljnom izazovu. Jedan odgovor je onaj poznati koji se raduje: najzad Europska Unija propada. Drugi odgovor kaže: zarad oportunosti ne smijete razmišljati. Shodno tomu, teme o korupciji, o partijskom zapošljavanju, kao i o Europskoj Uniji na navedeni način predstavljaju mogućnosti da ne govorite o ozbiljnim, odista strukturalnim stvarima. Zato je to populizam, i uzgred da spomenem, uspon socijalista i Dačića barem dijelom se može objasniti time da su uskočili u ovo polje ispresjecano populističkim sadržajima. Nisu oni toliko dobri, koliko su drugi neuvjerljivi. 

 

HR: Bavite se i pitanjem multikulturalizma. Kako biste opisali stanje u kojem se multikulturalizam nalazi danas u srbijanskom društvu, s posebnim osvrtom na vojvođanske prilike? 

Vojvođanska situacija je još uvek interesantna, usprkos tome što se mijenjaju demografski odnosi, i smanjuje se supstrat multikulturnosti. To nije konstelacija koja se bez daljnjeg može podrediti onome što se iskušava kao multikulturalnost u drugim krajevima svijeta, te ste ovdje primorani biti kreativni, na što naše elite nisu previše spremne. Zazirem od kulturalizma, što bi značilo da analizirate kulture pojedinih grupa, a da pritom zanemarujete druge društvene dinamike, naročito ekonomiju. Odvojiti kulturu, sublimirati je u neku nebesnu sferu koja je očišćena od prljavih interesa, nemilosrdne logike, je jednostavno naivno, mada se mnogi zanose time. Dakle, kažem da je analiza multikulturalnosti bitna stvar za Vojvodinu, ona je bez toga ništa, nepostojeća stvar, ali ne vrijedi biti naivan i reduktivan i promatrati sve to kao puko pomaljanje kulturne dinamike, nego sve to treba smjestiti u okvire kompleksne analize, jer inače ignorirate ključne uvjete u kojima se dinamizira multikulturalizam.

 

HR: U predizbornim kampanjama neke od političkih stranaka doticale su se i pitanja vojvođanske autonomije. Bi li rezultati ovih izbora mogli utjecati na neke promjene glede ovog pitanja?

Postoje proturječne tendencije u svezi toga, i u ovom trenutku je teško procijeniti koja će prevagnuti u narednoj političkoj dinamici. No, ako mi se dozvoljava da prejudiciram, očekujem nastavak postojeće situacije, to jest, ne promjenu nego kontinuitet. Demokratska stranka koja će (možda) sastavljati vladu  dobila je mnogo glasova na razini pokrajine, jedna regionalna stranka koja je bila u sklopu kompozicije vlasti u prethodnom periodu isto tako je dobila više glasova od onoga što sam ja očekivao, ali pritom nećemo zaboraviti da je uznapredovanje najočitije kod socijalista, a koji uspješno mogu blokirati svaku ozbiljniju ambiciju u pogledu pomicanja k većoj autonomiji pokrajine. Teško je vjerovati da će europske institucionalne strukture upriličivati intenzivniji pritisak u pogledu pokrajinske autonomije, a ne vjerujem da vladajuća stranka ima ozbiljne interese mijenjati političke okvire. Sve u svemu, ako bi došlo do mijenjanja nečega u vezi pokrajinske autonomije to bi se događalo samo zarad zacementiranja postojeće kompozicije vlasti, odnosno, paradoksalno rečeno, promijenilo bi se nešto u cilju toga da sve ostane isto kao što je bilo.

 

HR: Političari često govore kako su ljudska i manjinska prava u Srbiji iznad europskih standarda. Slažete li se s takvom ocjenom, odnosno kako vidite odnos političkih elita prema manjinama?

Ako se tako govori onda se budi nostalgija u meni u odnosu na devedesete prošlog stoljeća. Nismo li tada nebrojeno puta čuli od tadašnjeg režima da su »ljudi« i »manjine« nezahvalni jer neopravdano uživaju višak prava u odnosu na normalne žitelje Europe? Da bi poslije 2000. došle mnoge međunarodne institucije dirigirati modalitete donošenja prava i onda se vidjelo da su ovakve priče ništa drugo do presipanje šupljeg u prazno. Uostalom izraz »višak prava« je nadasve proturječan: ako netko ima višak prava, onda neki drugi imaju manjak prava, samo pitajmo se tko bi to mogao biti? Možda bi netko mogao pomisliti kako je u cijeloj priči država neka žrtva u smislu toga da građani, koji eto uživaju previše prava, neprestano je bombardiraju s neopravdanim zahtjevima. No, iskustvo je drukčije: današnja država se gubi u ekscesima kažnjavanja, ona praktički i ne radi ništa drugo do kažnjava, a ne stvara mogućnosti. Jednom riječju, teza o višku prava je naprosto apsurdna, štoviše, iritirajuća. U pogledu manjina, političke elite su zainteresirane toliko da osiguraju zadatke u vezi političke tehnologije, katkada i reprezentacije, neće se previše naprezati tek toliko koliko je to potrebno radi održavanja strukture moći. Tisuću puta bih razmotrio u sebi da inzistiram na tomu kako su nacionalne različitosti vrijednosti po sebi, jer bih riskirao da ispadnem smiješan. 

 

HR:  S obzirom na sveukupne okolnosti, koja bi, prema Vašem mišljenju, trebala biti uloga i mjesto intelektualca danas u Srbiji?

Iz sociologizirajuće perspektive odgovor na ovo pitanje je da postoje različite intelektualne pozicije. Ne možete homogenizirati ljude koji realiziraju intelektualne zadatke svakodnevne, i intelektualce koji umuju javno, prema starim kriterijima prosvjetiteljstva, raspravljaju o zajedničkim stvarima. Oni prvi odgovaraju nekim profesionalnim zadacima i njihov učinak se mjeri prema tomu rješavaju li neke društvene probleme u okviru zadanih okvira. Bez njih, dakako, društvo ne funkcionira, te se oni ne smiju potcjenjivati. No, vi vjerojatno pitate za ove druge koji se tradicionalno vezuju za određene angažmane, vrijednosne obrasce. Teško mi je govoriti o ovome uopćeno, a glede nekih zajedničkih zadataka intelektualaca, jer je ovaj tip intelektualaca tipičan pojedinac, to jest akter koji nastupa na osnovi pojedinačnog odvaganja društvenog rizika. Postoji, dakle, problem uopćavanja u smislu zadataka za intelektualce. I, ne mogu o ovomu govoriti bez osobnih primjesa: socijalizirao sam se u takvim sredinama i u takvim okolnostima gdje se smatralo da intelektualac, mukotrpno, teško, riskira mnogo toga, ali razvija kritiku. Pritom, to što vam mašu s nekim programima koji vas vode u Eden Europske Unije nije razlog odustati od kritike. To je ono što mi kaže sjećanje i uvjerenje, te mi vjerojatno možete reći da sam krajnje nerealan. Shodno tomu, moj problem je da se nisam uspio prilagoditi novim okolnostima s obzirom na moje odrastanje od prije nekoliko desetljeća: ako želim biti iskren još uvijek mislim da bi ovaj intelektualac trebao biti dovoljno skeptičan i kritičan prema svakoj, pa i eventualno najboljoj vlasti, mada ovo posljednje nitko neće nalijepiti na postojeću vlast. Naravno, tisuću puta sam vidio da oni koji se deklariraju kao kritičari veoma brzo pokleknu, jer postoje glasovi koji vas zavode, kao što su različite nagrade, društvena priznanja. Uostalom, kritičare nijedan režim ne voli, eventualno ih podnosi, pitanje s kojim dozama. Veoma dobro poznajem društvene okolnosti, strukturu vlasti i moći u Srbiji koje ne pogoduju upriličavanju kritičke misli, meni se čini da poznavajući nekoliko desetljeća ovo društvo nikada nije bilo toliko malo kritičkih analiza kao danas. Intelektualno to jest interesantno, jer navodno sve možete reći. Pada mi napamet jedna stara priča: humorista koji je prebjegao iz Istočne Njemačke u Zapadnu Njemačku pitali su novinari što misli. On veli ovako: u socijalizmu možete govoriti, ali ćete kad-tad dospjeti u zatvor. U kapitalizmu možete pričati koliko hoćete, samo čemu i komu? Upravo je to pitanje svih pitanja: čemu? Nijedan intelektualac ne može pobjeći od ovog pitanja. Može se opravdati ideološki nedostatak kritike u nas s ukazivanjem da imamo preče zadaće, da guramo kola k Europskoj Uniji, te je kritika luksuz. Jedino što ćete onda odbaciti tradiciju Europe, a bez koje se ona nikada ne može razumjeti. Napokon: kako očekivati kritiku od onih koji su vođeni strahom da će biti nezaposleni? Koji su gonjeni strahom da ako nešto kažu više neće biti sklonjeni politički kao nekada, nego ekonomski, pozivanjem na nužnosti ekonomije? Nemojte zaboraviti, strah je užasno bitan moment u cijeloj priči, a intelektualci su mnogo više podložni strahu nego svi ostali, jer vide kako stvari funkcioniraju, zato su i toliko ranjivi, ranjiviji nego ikad.