Arhiv tekstova

Zbog okupiranosti domaćim izborima u Srbiji se, osim prenošenja rezultata izbora i pokojeg komentara, nije mnogo pratilo ono što se događalo proteklih mjesec dana diljem europskog kontinenta, preciznije u Europskoj Uniji, a vezano za parlamentarne izbore u Grčkoj, predsjedničke izbore u Francuskoj te izbore u, po broju stanovnika velikoj i gospodarski vrlo jakoj, zapadnonjemačkoj saveznoj pokrajini Nordrhein-Westfalen.

 

Grčka, Francuska, Njemačka i Europa

 

Dakle, u Grčkoj su glasači uskratili podršku strankama koje zagovaraju neoliberalnu politiku štednje (dosad vladajući PASOK i Nova demokracija), a radikalizacija tamošnje političke scene dovela je do situacije da vlast nije bilo moguće formirati te će se ponoviti parlamentarni izbori (17. lipnja). Sve ovo je odraz formalno-političkog smisla izbora, tj. oni koji su krivi za dosadašnje stanje se zaobilaze, što je rezultiralo radikalizacijom grčke političke scene – Syriza (koalicija 10-ak ljevičarskih stranaka) osvojila je gotovo 17 posto glasova, Komunistička partija preko 8 posto i, nažalost, neonacistička Zlatna zora gotovo 7 posto, te će po svemu sudeći ući u parlament prvi put nakon završetka vojne diktature u Grčkoj, 1974. godine. Syriza koja je, pojedinačno gledano, ostvarila najbolji rezultat zalaže se, između ostalog, za revizija duga, renacionalizaciju infrastrukture, te uvođenje reda u javni sektor, ali ne otkazima.

U Francuskoj je novi predsjednik postao, nakon 20 godina, socijalist Francois Holland koji je pobjedu odnio zalaganjem za socijalnom dimenzijom državnog upravljanja.Novi je francuski predsjednik obećao i nova radna mjesta, što se danas u Europi doima kao »školski primjer«populizma, no prvo što je uradio smanjio je plaću sebi, ministrima i direktorima u državnim službama. Dakako, kritika Sarkozyjeva programa štednje zasigurno je mnoge Francuze ponukala da glasuju za njegov program povećanja državne potrošnje.

Rezultati izbora i u Francuskoj i u Grčkoj zasigurno su plod reakcije na sve diskreditiraniju politiku štednje koja je u službi oporavka krize u euro-zoni. No ono što je još zanimljivo jesu izbori u njemačkoj saveznoj pokrajini Nordrhein-Westfalen, održani 18 mjeseci prije parlamentarnih izbora. U toj su utrci pobjedu odnijeli socijaldemokrati lijevog centra (skoro 40 posto glasova), a kršćanski demokrati premijerke Angele Merkel ostvarili su najlošiji rezultat u toj saveznoj pokrajini od Drugoga svjetskog rata. Tamošnja vođa socijaldemokrata Hanelore Kraft – baš kao i Holland, te kao i grčka Syriza – izlazak iz krize vidi u poticanju potrošnje i daljnjim ulaganjima kojih nema bez daljnjeg zaduživanja.

Angela je Merkel i dalje popularna u Njemačkoj, no poraz u jednoj od gospodarski najrazvijenijih njemačkih pokrajina sigurno joj je zadao težak udarac u trenutku kada u Europi jača otpor njezinom inzistiranju na fiskalnoj disciplini. Da takva vrsta otpora ne raste samo u demokratskoj izbornoj proceduri, nego i na ulicama diljem europskih gradova vidi se svakim danom sve većim i brojnijim prosvjedima – u posljednjih mjesec dana u Velikoj Britaniji, Rumunjskoj, Sloveniji, Španjolskoj, Grčkoj, Belgiji, Mađarskoj, Italiji, Portugalu i Njemačkoj – koji su odgovor na izmjene zakona o radu, reforme mirovinskog sustava, daljnje privatizacije energetskih sektora i niz drugih neoliberalnih mjera, te inzistiranje na fiskalnom paktu, koje upravo najviše zagovara njemačka kancelarka Merkel.  

 

Latinoamerička Srbija

 

U predizbornoj kampanji u Srbiji ništa od pobrojanog nije bilo predizborna tema, iako je zaključak da su centralno mjesto kampanje zauzimale gospodarske teme. Koliko su one bile daleko vođene od realnih problema vidi se iz popisa obećanja u vidu floskula – sigurna budućnost, bolji život, socijalna pravda, nova radna mjesta, veći izvoz, poštena i uspješna Srbija i sl. – koja su bila odredom popraćena gotovo nikakvim realnim objašnjenjima na koje načine se sve to smjera ostvariti. 

U komentaru za »Hrvatsku riječ« slično mišljenje o ovoj temi dijeli i Vesna Pešić, bivša zastupnica u republičkom parlamentu. »Što se gospodarskih, a i drugih tema tiče, čovjek nije mogao zapamtiti ništa koliko je tu svega nabacano bilo. Ali, što je nedostajalo koncepciji ovih izbora – vraćam se na međunarodnu scenu, npr. problem izlaska iz krize u Francuskoj gdje je Holland rekao ne štednji, koja je osobito aktualna u tzv. južnim državama, nego poticanje potrošnje. Ovdje ne znam ni jesmo li imali otvoreno pitanje neoliberalizma i sl. Kod nas je deficit ideja jer mi nemamo mjesta gdje se raspravlja o problemima, pa tako nema ni izborne koncepcije. Apsurdno je i to da smo bili ujedinjeni 2000. godine protiv režima Slobodana Miloševića, čak 18 stranaka je bilo ujedinjeno, a da se iz toga nije izrodila ni lijeva, ni desna koalicija kao npr. u Hrvatskoj. Stvar nije samo u javnom prostoru medija, nego je problem što u strankama nema rasprava ni o čemu, stranke su postale kalkulantska poduzeća. Nema onoga zbog čega stranke postoje, a to je mobilizacija koncepcijskih ideja, npr. nema javnih rasprava o nekim zakonskim rješenjima, nema debate o tome što je vlada predložila i sl., nikada se u strankama ni o čemu ne raspravlja i kako onda da imamo nešto što ćemo birati, takvo stanje naprosto ne korespondira raspravama o krupnim pitanjima kao npr. problemi u EU. Mi smo nekada u Građanskom savezu satima i danima, ako treba, raspravljali o pojedinoj temi, danas toga nema, nema mjesta na kojima se raspravlja o bitnim pitanjima«, zaključuje Vesna Pešić.

Sadržajne stvari, bez obzira koja koalicija ili stranka bila u pitanju, pokrivale su se, uglavnom, proeuropskom orijentacijom. Nije se uopće raspravljalo o onome o čemu trenutačno čitava Europa raspravlja – u kojem smjeru treba ići gospodarski razvoj zemlje, koje europske mjere prihvatiti ili ne, eventualna kritika neoliberalnih mjera štednje, pa su se, očekivano, glasači orijentirali prema osnovi – imam li dugo pamćenje, odnosno pamtim li ratove i kriminal iz ‘90-ih, ili nemam, odnosno želim li priznati izgradnju latinoameričkog modela demokratske diktature posljednjih 10-ak godina. Jednostavno, je li stranka manje »umivena« nego što bi trebala biti i tko je koliko pošten, a tko nije; programatski gotovo da nema razlike.

Još je jedno sigurno, da se u Srbiji neće događati grčki scenarij izbora, odnosno da se ne može dogoditi da se ne sastavi nova vlada zbog dijametralno suprotnih stavova oko strategije gospodarskog oporavka i razvoja zemlje, jer su ovdje moguće sve vrste preslagivanja i koalicija, u gotovo nevjerojatno širokom spektru idejno-ideoloških kombinacija. 

U Srbiji su ovi izbori, po tko zna koji put, pokazali recept kako se od politike radi spektakl potpomognut režimskim medijima, bez iole ozbiljnog socijalnog sadržaja. Građanke i građani Srbije nisu čuli nijednom riječju odnos »političkih elita« prema krizi osim da su svjesni iste (jer je ne osjećaju na svojoj koži) i da im je žao.

Ipak, u jedno se može biti siguran – u pomanjkanje znanja i volje da se angažira domaće izvore sredstava koji su jedini jamac održivog razvoja. Naravno, uslijedit će odmrzavanje aranžmana s MMF-om i pristajanje na uvjete koji će (sjetimo se Grčke) dodatno povećati nejednakosti i otežati položaj najsiromašnijih u društvu. Drugim riječima Srbija će, ukoliko ne skrene s europskog puta, a da pri tom i dalje ne promišlja procese koji se tamo zbivaju, ostati zemlja nekvalificirane, izrabljene, jeftine i sve malobrojnije radne snage. 

Što se europskoga puta tiče, jasno je svima da ni tu neće biti političkih pomaka, već da će Srbija gorko i teško ići ka EU, s tim da je upitno hoće li u desetljeću nakon pristupa Hrvatske uopće i doći do novih proširenja.

Kakogod, jedino zajedničko s Europom jest to da je ključan razlog ove nepodnošljive situacije deficit istinske demokracije, kako u ekonomiji, tako i u politici, iako je demokratska forma sačuvana jer izbori de facto jesu održani, ali u toj formi izostaje elementarni demokratski i svaki drugi sadržaj. Bez istog tog sadržaja, ostaje samo pitanje je li ovo bio tek izbor između utopije i beznađa?