Arhiv tekstova

Zvonimir Spreizer rođenjem je Osječanin. Rođen je 1935. godine od oca Josipa, čije podrijetlo vodi do Gibarca, i majke Katarine Lukić, također Osječanke, ali podrijetlom iz Tomašanaca. Danas sa suprugom živi na Vijencu Ivana Meštrovića u Osijeku. Stariji brat, Miroslav još kao mladac zadobio je nadimak Fricika, vjerojatno prema djedu iz Gibarca, također živi u Osijeku, kao i mlađa sestra Branka. Zvonimir ima sina i dvoje unučadi, Lorenu i Frana, neizmjernu radost djeda i bake.

Zvonimir je u mirovini od 1991. godine, a svoj je radni vijek odradio u čuvenom osječkom OLT-u. Srednju je školu završio u Osijeku, naobrazbom je visoko kvalificirani majstor lijevanja. Osnovnu je školu također završio u Osijeku, a započeo je u Gibarcu. Nakon pogibije oca Josipa, a poginuo je kao domobranski natporučnik i zapovjednik topničke baterije 4. oklopno-motorizirane domobranske bojne kod Tuzle, zime 1943. godine, kojega je djed Frica i donio kući i sahranio na gibaračkom groblju, Zvonimir prelazi kod djeda i tu pohađa osnovnu školu, sve dok djed koncem 1944. godine nije otjeran iz Gibarca. U to vrijeme je i ministrirao kod vlč. Cvrkovića, kojemu je pomagao i pri radovima u vrtu, jer i u školu i u crkvu išao je kroz vrt, pošto je djedova kuća, baš kao i crkva i škola, bila u središtu Gibarca. 

I poslije, kada djed već nije bio u Gibarcu, odlazili su za kirbaj i za Sve svete, ali i za svinjokolju, kod očeve sestre, tetke Lenike, koja se udala i ostala u Gibarcu, i kod djedove sestre, teta Roze, koja je imala kazanu. Tu se družio s Josom, sinom tetka Lenike, i upoznao gibaračku tradiciju tučnjave doljnjana protiv gornjana i s Ivicom Pištinim, s kojim je išao u razred. Djed Frica je podijelio sudbinu s gotovo pola milijuna Švaba koji su protjerani koncem II. svjetskog rata, samo zato što su njemačkog podrijetla.

Koja je sudbina drugog dijela obitelji? Tetka Lenika se u Gibarcu udala za stolara Adama Vidakovića, s kojim je izrodila kći Jelku i sina Josipa, nažalost, svi su već pokojni. Tetka Paulina se udala u Tovarnik i jedino je ona, odmah poslije oca, otišla za Njemačku. Tetka Evica se udala za željezničara u Vinkovcima. Imali su sina Tomislava, koji je nakon fakulteta otišao u Zagreb i danas živi tamo. Tetka Rezica se udala u Šid za trgovca Wolfa i imali su trgovinu, možda i veću od djedove u Gibarcu. Imali su dva sina i poslije rata odselili su u Vinkovce. Jedan je sin završio za tapetara i mlad je umro, a drugi je studirao u Zagrebu i poslije studija tamo i ostao.

Djed Friedrich, poznatiji po nadimku Frica, imao je u Gibarcu trgovinu i bircuz, i sve je to funkcioniralo dok nije otišao za Austriju. Njegov je otac došao na ove prostore iz Njemačke, u vrijeme kada je Marija Terezija naseljavala Donau-Švabe, a u Gibarac je došao iz Čonoplje, kod Sombora. Zvonko je već kao osmoškolac pomagao djedu u trgovini, a povremeno i u bircuzu, mada baka nije voljela da ide u bircuz. Ali, bircuzi su onda bili i mjesta za izlaske mladeži, sjećam se, moja je mama uvijek pričala da je na igranku išla u bircuz kod Frice. Odlazio je u Peštu (šor u Gibarcu) na tragačama po klaher i sinalko, a s djedom je odlazio u Šid po špeceraj. Sjeća se i da je djed u dvorištu, iza bircuza, imao kuglanu, gdje su se nedjeljom i blagdanima okupljali mještani, ali i njemački vojnici koji su bili smješteni u bunkeru na željezničkom kolodvoru.

Djed je imao dosta zemlje i velik vinograd, no nakon što je otjeran, sve je nacionalizirano, a obitelji je puno kasnije vraćen tek nužni dio. Nažalost, samo od oduzete zemlje, dok od kuće, trgovine i gostionice, te nepokretnosti u središtu Gibarca, ništa. U djed Fricinoj kući napravljeno je sjedište seljačke radne zadruge, u samom središtu je podignut Zadružni dom, a na prostranom prostoru iza kuće, nogometno igralište. Zemlja se dijelila na četiri dijela, a njima je pripao stari vinograd, ostatak od nekad poznatog Fricinog vinograda, tek lanac i frtalj. Fricin je vinograd bio među čuvenijim u gibaračkoj planini i to po bijelom gibaračkom vinu, kojega je točio u svojemu bircuzu, ali i izvozio za Beč i Beograd. Tako je gibaračko vino točeno na carskom dvoru u Beču i kraljevskom u Beogradu.

Otkako su umrle tetka Lenika i tetka Roza, Zvonimir više i nije išao u Gibarac, a na upit zašto danas ne ode u Gibarac, odgovorio je: »Ne mogu. S Domovinskim ratom nešto je u meni puklo, nešto se dogodilo, pa već dvadeset godina nisam bio u Baranji, nisam još bio ni u Vukovaru, a o Gibarcu da i ne govorim. A Gibarac sam volio puno. Mi smo u Gibarac iz Osijeka išli vlakom, preko Vinkovaca, pa kada presjednemo za Šid, čim dođemo do Banovaca, Ilače i Tovarnika, a meni srce veliko k’o glavni gibarački šor, kojega smo i zvali veliki. Puno sam volio djeda Frica i Gibarac«, s uzdahom kaže Zvonimir Spreizer.