Arhiv tekstova
Naporno šegrtovanje
Ova fotografija pronađena je u obiteljskom albumu pokojnoga kovača Mate Andrašića. Na snimci je njegov veliki prijatelj, također kovač, majstor Mata Vidaković-Loca u vrijeme izučavanja zanata, odnosno šegrtovanja kod kovača majstora Buve. Majstor Loca također nije više živ, a za života je volio uz špricer »divanit« s mlađima, pa sam tako i sam imao zadovoljstvo slušati njegove priče i anegdote o životu mlađarije u vremenima prije »Velikoga rata«. Kako na poleđini fotografije nema zapisa, prema podacima iz priča majstora Loce može se zaključiti da je nastala u razdoblju između 1935. i 1939. godine. Naime, u to vrijeme na izučavanje zanata se polazilo nakon završenog 6. razreda osnovne škole, a šegrtovanje je trajalo 4 godine. Kovačka radionica majstora Pavla Mihaljeva-Paje Buvinoga ili majstora Buve, nalazila se u današnjoj Ulici Marka Oreškovića, a »gledala je« u Četvrti sokak, današnju Ulicu Narodne obrane. Na fotografiji je vidljivo da je smještena u kući nabijači, pokrivenoj biber crijepom, što svjedoči o, za vrijeme u kojoj je većina kuća u selu bila s trščanim krovovima, koliko-toliko imućnoj obitelji. Vidljivo je i da je majstor Buva bio glava poveće obitelji, s djecom jedno drugom do uha. Majstor Loca je za života uz špricere obožavao pripovijedati o svojim šegrtskim danima i godinama. »Djeco, vi danas ne znate što su muke i što su prave radne obveze. U moje vrijeme radilo se vrlo naporno, od zore do mrkloga mraka. Radno vrijeme je bilo od jutra do sutra, a majstor je poštovao svaku mušteriju. Koliko se samo puta dogodilo da paor dođe taman kad sjednemo za večeru, vraćajući se s njive. Nije ga se smjelo pustiti da čeka, pa netko od nas šegrta, a ponekad i sam majstor, ostavio bi večeru, pozdravio ga i primio narudžbu. Pa još ukoliko bi trebalo otkovati raonike, to bi se uradilo poslije večere, jer bi paori na oranje polazili u ranu zoru. Al’ nije to nama bilo ništa, mladost je to bila, ej! Nije bilo toga što nismo mogli uraditi«, pomalo bi jadikovao i žalio za mladim danima, a onda bi se prebacivao na početak šegrtovanja. »Rekao bih da smo mi odrastali brže nego vi danas. U sedmi i osmi razred išli su samo najbolji učenici i oni su poslije male mature već mogli biti službenici i pisari. Takvih je u mojoj generaciji bilo svega par. Rijetki su dočekali i izučavanje zanata, većina bi išla u školu dok nije naučila čitati i pisati, a onda u službu ili na paoršag. Još nisam ni završio šesti razred, a istina, nisam baš ni bio učenik za pohvalu, otac je s majstorom Buvom već dogovorio da kod njega izučim kovački i potkivački zanat. Tada su postojala dva načina izučavanja – ili bi šegrt spavao i hranio se kod svoje kuće, a kod majstora samo odlazio na praksu, ili bi, onako kako je moj otac i ugovorio, skroz prelazio kod majstora ‘za ruva i kruva’, odnosno na stan i hranu. Teoretski dio zanata izučavali smo četvrtkom i subotom u večernjim satima i nedjeljom prije podne, a ostalo vrijeme smo provodili u radionici. Kod majstora sam, pored izučavanja zanata, radio i sve moguće kućanske poslove. Čistio sam staju, svinjce, hranio stoku i perad, a za uzvrat, on me je hranio i odijevao. I tako pune četiri godine«, pripovijedao bi nam majstor Loca. Poslije završenog šegrtovanja i položenog teorijskog dijela, mladići bi dobili zvanje majstorskog pomoćnika. To je značilo da su bili osposobljeni za obavljanje većine kovačkih i potkivačkih poslova, ali bi se mogli zaposliti samo kao pomoćnici. Majstor Loca je poslije otišao na »kalfovanje«, te je položio i majstorski ispit i do starosti držao privatnu kovačko-potkivačku radionicu.
