Arhiv tekstova

Tušta nji su ovamo došli iz Hercegovine, iz okoline Neretve i njezini pritoka s nadaleko poznatim ritovima. Ko je tamo živio, cigurno je znao i kako hasnirat raslinje iz rita: trsku, rogozu, situ i prutove vrbe. To znanje hasnirali su i u novom kraju, još i sridinom XX. vika. Na priliku, mogli su napravit i ovaki prost ležaj: kao spritni rogozari napleli su asura, prostrli ih po osušenoj travi razvučenoj na zemlji, na asure poređali ovčije kožice ili vunene ponjavice. Približno tako mož izgledat ležaj podesan za spavanje čeljadi. Take ležaje su hasnirali pokatkad guljaši (pastiri goveda) i čobani na danonoćnom čuvanju marve i ovaca u atovima, još i u XX. viku, pa se po tom nameće da su take, ili njima nalik, hasnirali i u zemunici. 

Pokrivali su se vunenim ponjavicama, ovčijim kožicama ili su spavali u filcanoj (sukno od valjanih vunenih dlaka) kabanici. U kabanici od debljeg filca, koja ne mož prokisnit, spavali su guljaši i čobani i na mokroj travi pod vedrim nebom još i sridinom dvadeseti godina prošlog vika. Zato su pastiri imali po dvi kabanice, jel kad jedna pokisne, posli su imali drugu suvu, dok se mokra ne osuši. 

Možda su i u zemunici tako noćivali jel je ovake ležaje na zemlji lako udesit, pa ako triba, za dana i sklonit radi što boljeg hasniranja skučene zemunice. Kreveti ko stalni ležaji javljaju se u salašaima sa više komocije naspram zemunice, a osobito kad su se počeli bavit odranjivanjem gusaka pa su za ležaje i pokrivanje hasnirali i guščije perje.

 

Spremanje ráne 

(hrane) u zemunici

 

Dok nisu uredili ognjište i iziđali odžak u zemunici, ránu su spremali po suvom vrimenu napolju na sadžaku i pod cripuljom. Na banku ognjišta zemunice rána se pekla pod cripuljom, a kuvala na sadžaku u kastroni ili loncu od salivanca i u ćupovima, a po lipom vrimenu i u avliji. Cripulja se hasnirala još oko Prvog svickog rata, a više su reduša  na sadžaku i u kastroni kuvale ranu još i sridinom XX. vika. Ovaki sudi (posuđa), osim cripulja (glineni sač), ima sačuvani još i danas (2002. g.) u dosta salaša.

Naspram tog kako su živili, ili (jeli) su ránu (hranu) koju su sami proizveli ili od domaće živine koju su odranili. Od žita ili od suražice (izmišani 1/3 raži i 2/3 žita) pekli su osnovnu ranu kruv i drugo tisto pod cripuljom. Za užnu su najčešće kuvali čorbastu ránu s debelim rizancima i zelenišom kojeg su proizveli. 

Ručak, malu užnu i večeru najčešće su otpravili s mlikom (kuvano mliko vruće ili ladno, kiselna, skorupača), s više feli sirova (pućiji, podliven, tučen), a možda i trajniji ovčiji sir kojeg su vrimenom pristali pravit kad su se okanili nomadskog odranjivanja blaga, osobito ovaca. Iz pripovidanja i poniki adeta zna se da su oko početka XIX. vika počeli odranjivat više svinja, pa su od nji pušili meso i slaninu. Iako su u starom kraju kao stočari znali za pastrmu, upušenu i osušenu ovcu, čini se da je ode nisu sušili i pušili, nisam dozno da li je kogod spominjo. Pastrma se ila prisna, s kruvom i kakim prilogom, a mogla se i kuvat. Još i danas (2008.) čobani u brdskim krajovima prave i idu pastrmu. Meso su katkad ili (jeli) i od prinudno zaklani šilježadi (mladi škopaca) i ovaca. Dok su se bavili nomadskim odranjivanjem josaga ili (jeli) su dosta ovčijeg, a manje krmskog mesa, još manje od pileža kojeg su odranjivali dobrim manje neg posli na salašu s ledinom.

U drugoj polovici XIX. vika počeli su pravit red oko lova divije živine, pa je u Subatici 24. kolovoza 1873. osnovano Lovasko društvo »Dijana«. Odonda su i lovasi nadzirali dopušten lov i borili se protiv krivolova(ca). Dotleg su i salašari na vigov vaćali, kradom lovili, najviše droplje, jerebice, srne i zecove, a u dolovima su vaćali ribu u vrčke. U kanikuli su u čistacima dolova, iz čunja dvoparoškim vilama, nabadali i šarane, pa su podigdi ranu dopunili mesom (i uvaćene divije živine).