Arhiv tekstova

U nedostatku autentičnih pisanih dokumenata, teško je odrediti granice nekog kraljevstva ili u danom trenutku koji je kralj imao vlast na određenom teritoriju. Danas se hrvatski i mađarski povjesničari, pravni povjesničari, razilaze u mišljenjima o tome tko je u X. i XI. stoljeću vladao nekadašnjom provincijom Pannonoia Savia, to jest teritorijem između Drave i Save, kojeg danas nazivamo Slavonijom. Grupa mađarskih povjesničara mišljenja je da niti hrvatski, niti mađarski kraljevi nisu imali stvarnu vlast na području između Drave i Save. Vlast hrvatskih i ugarskih kraljeva morala je biti slabašna ili kratkotrajna, jer se samo tako može objasniti činjenica kako na tom prostoru niti hrvatsko, a niti mađarsko ime nije ostavilo dubljeg traga.  U to doba u sličnom položaju je bio i Srijem, bio je »ničija zemlja« između ugarskih teritorija i Bugarskog Carstva. Poslije propasti Bugara, Bizant formalno vlada Srijemom.

 

Ustroj Ugarske 

Kraljevine 

 

Krunisanje Gezinog sina Istvána (Stjepana) za kršćanskog mađarskog kralja oko 1000. godine označava završetak procesa dugog pola stoljeća, koji je započeo njegov djed Fajsz 952. godine i koji je doveo do službenog uključivanja Ugarske Kraljevine u svijet kršćanstva. Pokrštavanje jednog naroda nije stvar jednog iznimnog trenutka, nego je mukotrpno stoljetno propovijedanje i oblikovanje kršćanskog mentaliteta.

Kralj István I. je nakon očeve smrti uspješno konsolidirao i učvrstio svoju vlast u zemlji i nastavio miroljubivu politiku prema susjedima. Stvorio je jaku, »trostruko« centraliziranu državu. Stožeri ove jake centralizirane kraljevske vlasti su bili: kraljevske (županijske) utvrde s pripadajućim vojnim naseljima (villas milites) i s njegovom vojskom, koja je u svakom trenutku bila spremni za mobilizaciju, zatim mreža naselja kraljevskih udvornika (villas udvornicus) i služinska, poljoprivredno-zanatlijska sela s teritorijem pod direktnom vlašću kralja, i kao treće, strogo hijerarhijska crkvena organizacija od estergomskog nadbiskupa, preko biskupa i biskupske vojske do seoskih plebanoša. Praktično, kralj je imao vlast na dvije trećine teritorija kraljevstva.

Teritorij kraljevstva podijelio je po zapadnom uzoru (talijanskom, djelomično i po hrvatskom) na županije (mađarski: vármegye) na čijem čelu je stajao kraljev predstavnik »ispán«. Centar županije je bila kraljevska utvrda. 

 

Prve županije 

 

Prve županije na prostoru današnje Vojvodine bile su – Bodrog, Bač, Keve (Kovin) i Krašo (Haram). Ovi podaci posredno dokazuju da Ugari nisu u doba kralja Istvána vladali Srijemom.

Usporedo s teritorijalnom organizacijom stvorene su i teritorijalne organizacije Katoličke crkve – duhovne vlasti. U početku, u jednoj zemlji je bilo uobičajeno da postoji samo jedna nadbiskupija, na čijem čelu je stajao nadbiskup. Teritoriji biskupija nisu se poklapali s teritorijima županija. Teritorij današnjeg Srijema pokrivala je Kaločko-bačka nadbiskupija. »Postojanje dvije nadbiskupije, s time da je druga prostorno razdvojena, najproblematičnije je u ranoj povijesti mađarske crkve«, tvrdi László Koszta. On to objašnjava time da je titula kaločko-bačkog nadbiskupa u početku bila formalna, bez određene teritorijalne nadležnosti, tijekom XII. stoljeća sjedište biskupije je u Baču, tek kasnije ono se premješta u Kaloču. Nadbiskupija je formalno pokrivala i Srijem, a zadatak Bača je bio održavanje veze s istočno-grčkom crkvom, jer su u Baču živjeli i učeni Grci (monasi bizantskog bazilitskog reda). 

 

Početak borbe za Srijem

 

Srijem je oko 1063. godine došao u posjed ugarskog kralja Salamona (vladao je od 1063. do 1074.), vjerojatno nagodbom. Tada je bački župan Vid postao ujedno i srijemski. Grupa graničara Bešena, koji su bili u službi Bizantskog Carstva iz Nandor-fehérvára (bugarskog Beograda), 1071. godine upala je u Srijem i u grad su se vratili sa zarobljenicima i bogatim, opljačkanim plijenom. Kralj Salamon se zbog kršenja primirja, i kako bi spriječio daljnje upade, odlučio za opsadu graničnog grada Beograda. Nakon dva mjeseca opsade grčki komandant Niketas se predao. Nakon odlaska ugarske vojske Grci su grad prijevarom ponovno zauzeli. Salamon se odlučio za nastavak rata i 1072. kroz dolinu Morave dolazi do grada Niša, koji se izvukao plaćanjem novčanog danka. Iz Niša su Ugari doneli mošti (ruku) sv. Dimitrija i smjestili je svečano u istoimenu crkvu u Dimitrovici. Srijem je tada već bio u vlasništvu ugarskog kralja.