Arhiv tekstova

Tri-četiri dana nakon završetka prve runde izbora, dobar dio aktera koji je u njima sudjelovao procijenio je da je uoči njihovog nastavka potrebno malo živnuti domaću političku scenu. Toliko je, naime, vremena trebalo svima koji su službeno proglašeni gubitnicima, koji su to postali nakon obavljenih koalicijskih dogovora ili koji se tako (s pravom) osjećaju. Takvih situacija, istina nagledali smo se, naslušali, proživjeli i preživjeli koliko ne bi, recimo, građani(n) Danske ni za pet prosječnih života. Ali, kako mi ne živimo u dosadnoj Danskoj, kod nas je skoro pa ozakonjeno mišljenje da se o ukusima ne raspravlja, pa se upravo na temelju takvog konsenzusa ovih dana vodi vatrena rasprava u svim pravcima i na svim razinama.

 

Kontejneri za 

naknadno glasanje

 

Središnje mjesto u toj raspravi za sebe je izborila Srpska napredna stranka, a nešto tiši glasovi iz istog zbora dolaze od Saveza vojvođanskih Mađara, Demokratske stranke Srbije i Ujedinjenih regiona Srbije. Svima njima zajedničke su dvije stvari: nitko od njih ne nalazi se među pobjednicima ovih izbora i svi tvrde da su na njima pokradeni. Rasprava je zaista živopisna: od nađenih vreća s glasačkim listićima u kontejnerima, preko utvrđivanja nijansi njihovih boja, do potplaćivanja pripadnika romske populacije (a koga bi drugoga inače ostatak poštenih građana prozivao!) da glasaju za Pobjednike, a nije nebitno spomenuti i to da se zborovođama ove rasprave pridružuju i građani koji prosvjeduju, istina zasad povremeno i mjestimično.

U takvoj situaciji, koja sve više počinje ličiti na toplu jesen 2000., građani Srbije čekaju nedjelju kada će odlučiti koga neće za predsjednika. Pozicije s kojih predsjednik Demokratske stranke Boris Tadić i Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić ulaze u drugu rundu dijametralno su suprotne: prvi tvrdi da je dosad sve bilo OK, dok drugi kaže da prvi ne želi priznati da je KO. I sve ostalo kod njih je dijametralno suprotno, iako zapravo djeluje potpuno isto.

Recimo, staze kojima su stigli na isti put potpuno su različite: prvi je na putu za Europu vremenom pokupio i Dačića i Palmu, dok se drugi zarad istog cilja morao odreći i Vojvode i Voje. Nastavimo li dalje s usporedbama, mogli bismo reći da prvi nikada nije vidio lopove među biznismenima i siromašne među otpuštenima, dok drugi upravo na tome gradi svoju popularnost, zaboravljajući na raniju ulogu u kreiranju upravo takve slike društva. Pozabavimo li se malo njihovim ukusima, prvi će uvijek za sebe ukrasti malo sportske pobjede, a drugi narodnog poštenja i svetačke mudrosti.

 

Đulići i mangupi

 

Ima kod njih dvojice još zanimljivih detalja, i to onih svježih. Recimo, sam će Bog znati što je nagnalo Tadića da se sjeti komunista i da u »postprvokružnoj« izjavi kaže kako se njegovi najveći neprijatelji nalaze upravo unutar Demokratske stranke. Iskren, kakvim ga je Svevišnji dao, nije mogao prešutjeti ono što najbolje zna, a istodobno pošten, na što je naučen od malih nogu, ipak nije htio odati svoje »drugove«. Tako je, nažalost, javnost još jednom ostala uskraćena za odgovor koji su »đulići« minist..., pardon mangupi u redovima Demokratske stranke. S druge strane, zbog zauzetosti oko prebrojavanja vreća po kontejnerima, Nikoliću pikanterije serviraju sa strane. Uzmimo, primjerice, »najčitaniji dnevni list u Srbiji«, kojem se tijekom kampanje učinilo zgodnim javnost staviti na postdiplomski ispit pitanjem – koji student predsjedniku Srpske napredne stranke može reći »zdravo, kolega«? Kako se Nikolić pokazao zgodnim za pitanje međuljudskih odnosa, isti je taj »Blic« pisao i »malo intimnije«, predosjećajući da će u tim dubinama pronaći klicu razdora sa svojim potpredsjednikom Aleksandrom Vučićem. U oba slučaja zajednička je jedna stvar: u prvom je Tadić zabio autogol, u drugom ga je Nikolić primio.

Stoga, simpatično djeluju riječi predsjedničkog kandidata Tadića u Subotici da se on za nedjelju odlučio na jednostavan recept – pobjedu. Zanimljivo, isto to kaže i Nikolić, te se stoga i njegove riječi u vrijednosnom smislu moraju ocijeniti istom težinom – zaista su simpatične.  Samo, kao i u svemu ostalom, dva su takmaca u svom trećem dvoboju (Tadić vodi 2:0, iako je dosad oba poluvremena gubio) izabrala posve različite metode da dođu do pobjede, pri čemu je drugi pravila igre nametnuo prvom, i to u poluvremenu. Pričom o krađi izbora 6. svibnja Nikolić je – nakon čudesnog prošlogodišnjeg višednevnog preživljavanja štrajka žeđu i glađu – opet mnogo toga stavio na kocku samo da bi ostvario zadani cilj. Pričom o izmišljenoj krađi izbora 6. svibnja i Tadić je – nakon čudesnog preživljavanja četverogodišnjeg mandata – mnogo toga stavio na kocku samo da bi ostvario zadani cilj. U željenom scenariju obojica kandidata nastupaju s istim ambicijama. U neželjenom, može se reći isto, uz određene nijanse: predsjednik Nikolić ima viziju građanina Tadića na optuženičkoj klupi za utvrđivanje odgovornosti glede krađe glasova, pa naniže, a predsjednik Tadić građanina Nikolića na sudu zarad pokušaja rušenja ustavnog poretka zemlje – pa naviše.

Ali, sve će to, mili moji, prekriti naftalin, sagovi i vlast. Jer, priznat ćemo, dobili smo finale kakvo smo i priželjkivali. A stara latinska odavno kaže: »Priželjkujem, znači zaslužujem«.