Arhiv tekstova

Gezu Romića, Osječa-nina iz Subotice, upoznao sam prije desetak godina. Točnije devet, kada sam počeo pisati za »Hrvatsku riječ«, pa mi je novine iz Subotice donosio Marko Berberović. Ukoliko me Marko ne bi zatekao doma, novine bi odnosio Gezi. Nije ni čudo, jer stanujemo vrlo blizu, on u Frankopanskoj, a ja u Divaltovoj – dvije paralelne osječke ulice. Još kada smo se upoznavali, nije se morao potanko predstavljati, odao ga je subotički govor i milozvučna bunjevačka ikavica. I danas, kada je u Osijeku gotovo petnaestak godina, a bilo ga je i diljem svijeta, govor je ostao.

Geza je rođen u Subotici, točnije na Bikovu, 1965. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Subotici, gdje se i zaposlio, najprije u Azotari, gdje je proveo pet godina, zatim u Vitaprometu, nepune dvije  godine, i na koncu u Zemljoradničkoj zadruzi »Salaš«, nešto više od dvije godine. Prije nego što je otišao iz Subotice oženio se, Ljubica je također iz Subotice iz obitelji Francišković i izrodili su dvoje djece. Prilikom odlaska za Osijek djeca su imala 3 i 4 godine i pošli su u vrtić a danas su srednjoškolci, Adriana je učenica 3. razreda Klasične isusovačke gimnazije, a Oliver pohađa drugu godinu srednje Građevinske.

Došli su, kad su došli. Došli bi i prije, ali prvo su morali zadovoljiti neke uvjete. Osigurati krov nad glavom, naći zaposlenje i osigurati djeci egzistenciju. Razmišljali su i ranije, priznaje Geza, mada se ne žali da je otjeran. Istina, nelagoda je visjela u zraku, ali Subotica je veliki grad u kojemu su Hrvati i Mađari činili većinu, njihova je koalicija tih godina pobjeđivala na lokalnim izborima i bilo je podnošljivo. Međutim, živjelo se sve teže, došla su i djeca i trebalo je misliti na njihovu budućnost, jer kako Geza kaže, čovjek ima samo jedan život i dužan je promišljati što će s njim. Pojavom višestranačja u Srbiji, Hrvati osnivaju prvu stranku s hrvatskim predznakom, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, a Geza se uključuje u rad. Godinu, dvije poslije, osnivaju Mladež DSHV-a i Gezi je povjereno da vodi organizacijski Odbor. Ustrojili su novi oblik aktivnosti, okupili brojnu hrvatsku mladež i taj dio i danas odlično funkcionira. Poslije se DSHV organizacijski širio i prvo je osnovana subotička podružnica, a Geza se prihvatio obnašanja dužnosti tajnika. »Bila su to teška vremena, ali čovjek ne smije zabiti glavu u pijesak. Mi smo željeli na uljudbeni način pokazati tko smo i što smo, da jesmo tu gdje jesmo, ali ne na uštrb drugih, riješeni da očuvamo bogatu bunjevačku baštinu i nacionalna obilježja. Samo to i ništa drugo. I tada, kao i danas silno mi je smetalo to što nas žele dijeliti. Ja sam i kod kuće, i u školi, i u crkvi učio da smo mi Bunjevci Hrvati. I zašto nas onda dijele. Tražili smo samo onoliko prava koliko su imale i druge nacionalne manjine, a nama nisu dali čak ni da budemo nacionalna manjina. Bogu hvala, vremena se mijenjaju, pa Hrvati danas imaju i traženi status i svoje nacionalno Vijeće, djecu uče hrvatskom jeziku, imaju Zavod za kulturu, svoja glasila i svoj ponos«, kaže Geza.

Preselili su u Osijek kada su riješili barem neke od uvjeta. Osigurali su krov nad glavom i Geza je, zahvaljujući prijateljskim odnosima iz ranijega vremena, dobio posao u jednoj građevinskoj tvrtki. Nažalost, ne zadugo. Vremena za građevinsku operativu bivala su sve teža i tvrtka je otišla u stečaj, a on u Njemačku. Moralo se, jer Ljubica još nije radila i zaposlila se tek nakon tri godine. Iz Njemačke se vratio s nešto sredstava i otvorio vlastiti obrt. Počelo je dobro, posao je nalazio diljem Slavonije, Baranje, pa i čitave Hrvatske, od Vukovara i Vinkovaca do Zadra i Crikvenice. Posla je bilo, ali plaćanje je kasnilo i Geza je 2009. godine morao otkazati obrt. Otišao je na jedno vrijeme kod prijatelja u Kanadu, radio i zaradio i svidjelo mu se kako naši ljudi tamo žive. Posla ima, za dobar si posao dobro i plaćen i što ćeš više. Bio je u Novoj Škotskoj, tamo je dosta naših ljudi, i svi su se uglavnom dobro snašli.  

Vratio se, zvali su ga da s tvrtkom ide u Njemačku i prihvatio je. Trenutačno je u Osijeku i čeka da ponovno ide u Njemačku. I tamo su se naši dobro snašli, od Stuttgarta i Frankfurta do Münchena i Düsseldorfa. I u malim sredinama, grad od 5-6 tisuća žitelja, Balingen, pravi je raj za naše ljude, a njihove vage Biserbo nalaze su u trgovinama diljem svijeta.

Pitam ga, muči li ga nostalgija, ode li do Subotice. Dok je otac bio živ išli su i po dva puta mjesečno, sada su to malo prorijedili, ali ipak 5-6 puta godišnje posjete rodni grad. Obično za Uskrs i Sve svete, svakako za Dužijancu i na prelo. Neke se stvari ne zaboravljaju. Odlazak u Suboticu znači posjet majci, sestri i rođacima, a najviše voli kada se za prelo nađe s prijateljima. Ili za Uskrs, kada poslije mise odu do Opatije, gdje su se sastajali još kao momci, ili u Bunjevačko kolo. Još kada je odlazio iz Subotice, jedan mu je svećenik rekao: »Nikada nemoj pljunuti u kolivku. Toga se uvijek drži«.