Arhiv tekstova

Trajnim naseljavanjem novog stepskog naroda Ugara, umjesto Avara, na prostoru Karpatske kotline, odredit će se povijest ove oblasti s okolnim prostorima (za nas interesantnim Balkanskim poluotokom) u narednih tisuću godina.

Društvo udruženih ugro-finskih plemena i pridruženih Kabara, pripadali su »vojničkom tipu društva«, kako je to definirao Herbert Spencer. Vojnoj eliti i njihovoj oružanoj pratnji ratovanje za plijen je bila redovita djelatnost, koju su nastavili i početkom X. stoljeća. Tada nisu bili jedini u Europi, ali nasuprot Normana i Arapa, koji su ovakve pothvate izvodili koristeći more, Ugari su to izvodili na kopnu, na teritoriju zapadne i južne Europe. Na pohod su obično polazili na poziv nekog od vladara razjedinjenih zapadnoeuropskih »državica«, kako bi ratovali za njih. Te »državice« su im osigurale i vodiče kroz teritorij »neprijatelja«. Često su umjesto ratovanja uspjeli natjerati vladara da im plaća godišnji porez. Bili su organizirani po strogoj vojnoj hijerarhiji. Glavni je bio vođa plemenskog saveza – knez (fejedelem). Glavnokomandujući vojske se zvao »đula« (gyula), a po rangu je bio drugi iza kneza i s njim je dijelio dio teritorija, dok je komandu nad dijelovima vojske koji su išli u pohode vršio »harka«. U pohode nije išla cjelokupna raspoloživa vojska, nego obično dva plemena koji su bili najbliži teritoriju koji se napada. S njima su išli i pridruženi vojnički narodi i već naseljeni južni Slaveni.

 

Novi limes na Zapadu

 

J.E. Kaufman i H.W. Kaufman u knjizi »Srednjovjekovne utvrde« navode kako je Henrik Ptičar, njemački kralj i princ Saksonski od 910. godine, kada je stupio na prijestolje, da bi spriječio upade Mađara i Slavena, obvezao svoje plemiće da grade nove utvrde, odnosno kler da utvrđuju samostane. Plemići su bili obvezni držati stalne vojne posade u utvrđenjima, a dio namirnica je skladišten u njima u slučaju opsade. Saksonski pisac povijesti iz X. stoljeća tvrdi da Henrik nije postizao pobjede zahvaljuljući oklopljenoj konjici, nego mreži utvrda. Henrikov nasljednik Oton I. je nastavio izgradnju utvrda i stvorio je pojas vojnih pograničnih posjeda tzv. mark-grofovije – ne samo protiv Ugara, nego i protiv Južnih Slavena (karantinskih i hrvatskih) – koje su činili Ostarih mark (kasnije Austrija), Karantan mark i Krajna mark. To je bio »novi limes«, samo zapadnije od nekadašnjeg Rimskog imperija.

Ugari su poslije neuspješne opsade Augsburga i poraza, odustali od vojnih pohoda prema Njemačkoj i izgradili su svoj limes ili vojnu granicu. Pri tome su preuzeli saznanja od susjednih naroda (ponajviše Slavena) i razvili svoje metode građenja utvrda (Kaufmann, 2004./95.). Vojna granica je prvobitno bila izgrađena prema njemačkim zemljama, poslije Augsburške bitke (955. godine), i pokazala se trajnom, jer u odnosu na današnju Mađarsku, ali i Sloveniju i Hrvatsku za 1000 godina gotovo se nije promijenila. Nakon poraza ujedinjene ruske, bugarske i ugarske vojske, 970. godine kod Arkadiopolisa, odustali su i od pohoda prema Bizantu.

 

Primanje kršćanstva kao spas 

 

Poslije neuspješnih pohoda na zapad i ka jugu, ugarska je elita, na čelu s knezom Gezom, donijela nekoliko važnih odluka. Prvo, da bi sačuvali teritorij i obrambenu moć, prestali su s vojnim pohodima koji su bili isuviše rizični i bez izgleda na dobit. Zatim su počeli izgrađivati obrambeni pojas (utvrđenu granicu) prema potencijalnim napadačima, prije svega Nijemcima. Treća, možda i najbitnija odluka je bila da se elita i vojna pratnja kristijanizira, poput južnih susjeda Hrvata, koji su to uradili nešto ranije, za vrijeme kneza Višeslava, oko 800. godine. Pored prvobitnih kontakata s kršćanstvom preko Bizanta, elita se kasnije okreće zapadnom kršćanstvu. Zemlja se kristijanizira i reorganizira, uglavnom prema zapadnom feudalnom modelu. Oko 1000. godine okrunjen je prvi ugarski kralj István (Stjepan), kasnije sveti. Odnosi između dviju kraljevina, Hrvatske i Ugarske, za jedno će se stoljeće bitno promijeniti i trajat će narednih osam stoljeća.