Arhiv tekstova

»Jer me ostaviše

  otac i majka moja

  primio me je Gospodin!«

Ps 26

 

Ovo je geslo dr. Marin Šemudvarac uzeo za svoju mladu misu, 5. srpnja 1936. u rodnom Baču. Tragom fotografije koja je pred nama razgovarali smo o ovom uglednom svećeniku sa starijim mještanima Bača i Plavne – mjestima s kojima je ovaj profesor, vrsni propovjednik i dobri pastir bio u stalnoj vezi. U njima je imao i brojnu rodbinu od koje su neki i danas živi te se još sjećaju ponekih detalja o ovom znamenitom čovjeku, hrvatskom intelektualcu i svećeniku. U nekim domovima ukućani još uvijek brižljivo čuvaju fotografije poput ove, te sličice s njegove mlade mise ili poneki molitvenik i knjižicu koju im je ovaj dobri svećenik darovao. Pojedinci se sjećaju i osobnih susreta s njim, kratkih razgovora i njegovih propovijedi. Tako smo u razgovoru s 85-ogodišnjom bakom Katicom iz Plavne, čiji je otac Antun Petrović bio bliski rođak dr. Šemudvarca, doznali još neke pojedinosti koje bi mještani Plavne, a osobito Bača trebali sačuvati od zaborava i pamtiti ih kao dio  povijesti ovoga kraja. U povijesti malih sela župnik, učitelj i liječnik još uvijek imaju dominantnu ulogu, jer upravo oni oblikuju društveni život i razvoj seoskih sredina. Drevni Bač dao je više svećenika, a jedan od poznatijih upravo je dr. Marin Šemudvarac, koji dijeli sudbinu mnogih velikana, pomalo zaboravljenih i zanemarenih sve dok ih netko ne počne ozbiljnim istraživanjima predstavljati javnosti.

Marin Šemudvarac je rođen u Baču 14. siječnja 1913. godine. Studij teologije završio je u Đakovu i Zagrebu, a za svećenika je zaređen 24. lipnja 1936. Biskup Budanović poslao ga je 1938. godine na studij biologije u Zagreb, a nakon završetka studija imenovan je profesorom biologije i kemije u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. U međuvremenu je doktorirao s temom »Narodna vjerovanja o mjesecu kod Hrvata«. Kasnije je napisao i radnju naslova »Sadržaj lunarnih mitova i lunarni periodicitet u biologiji«, te je na KBF-u u Zagrebu predavao kolegij Granična pitanja teologije i prirodnih znanosti.

Godine 1962. imenovan je profesorom i ravnateljem Biskupijske klasične gimnazije Paulinum u Subotici, a od 1971. godine postaje župnikom župe sv. Roka u Subotici. Od 1991. godine, kao umirovljenik, živi u svećeničkom domu Josephinum u Subotici. U subotičkoj biskupiji dr. Šemudvarac je obavljao različite službe, a 1969. godine imenovan je Papinskim kapelanom. Umro je 9. lipnja 1999. godine, a mnogi su tek na njegovu pokopu spoznali kakvog su velikana, vrijednog i pobožnog svećenika te dobrog profesora izgubili.

Marin Šemudvarac svoje se Bačke nikada nije odrekao i svojim je Bačvanima u Zagrebu, poput dr. Josipa Andrića, iskazivao osobitu pozornost i ljubav. Rijetko je dolazio u rodni kraj, a njegov dolazak u Bač i Plavnu uvijek je bio veliki događaj. U Plavnu bi obično došao na blagdan sv. Jakova, kada su Plavanjci slavili svoj kirbaj, ili bi posjetio svoga rođaka Antuna, 17. siječnja, na njegov imendan. Zanimljivo, prigodom tih rijetkih posjeta izbjegavao bi teološke rasprave i odgovore na pokatkad neumjesna pitanja o vjeri, Bogu, nastanku svijeta i sl. Više je volio svojom duhovitošću osmišljavati obične zemaljske stvari i razvijati duh zajedništva, sloge i optimizma. Ipak, nije mogao odoljeti iskazati svoje veliko štovanje Majke Božje, sv. Josipa, te sv. male Bernardice.

Kod bake Katice našli smo sličicu s mlade mise Marina Šemudvarca na kojoj su zapisani stihovi kojima smo započeli ovu priču, a vidjeli smo i brižljivo očuvani molitvenik s posvetom maloj Katici: »Katici za uspomenu iz Zagreba. Na Novu godinu 1943. Marin Šemudvarac«.