Arhiv tekstova

Nadam se, Petre, da me se još sjećaš. Prošle smo godine, naime, nekako u ovo vrijeme skupa počeli raditi na osmišljavanju »Inicijative za pokretanje glazbeno-scenske djelatnosti na hrvatskome u Dječjem kazalištu u Subotici«. To je, znaš zacijelo, ono kazalište iz Subotice koje se trsi predstavljati, napose u Hrvatskoj, kako ono radi i predstave na hrvatskome. Tako o njemu vole govoriti i predstavnici Tvojega rodnoga Grada Subotice, također napose kada komuniciraju s ljudima iz Hrvatske. Istina, tamo glumaca, osobito školovanih, za hrvatski nema. Kao ni predstava što nije bilo godinama. Naivno smo prije godinu dana vjerovali da ćemo to promijeniti.

Tvoji su prinosi u izradi naše »Inicijative« bili od presudne važnosti. Kako i ne bi, kada si uspješno završio akademiju u Osijeku za glumu i lutkarstvo. Osobâ s takvom kvalifikacijom u Subotici nije bilo, kao ni u Dječjem kazalištu, a ni danas je još uvijek nema. Usto, iza sebe imaš i osvojenih nekoliko prestižnih nagrada, koje su najbolja potvrda za Tvoja glumačka umijeća. Znali su za to i ljudi koje vode Gradsko kazalište lutaka Splitu, koji su te rado takvoga i prihvatili. Dali čak i stan u vlasništvu Grada na korištenje. Vode računa ljudi o kadrovima. A Subotici nisi trebao…

Prije godinu dana nije tako izgledalo. Tada si skupa sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata entuzijastički radio na »Inicijativi«, koja je imala za cilj, kako smo to naveli, da »na primjeren, profesionalno sukladan i jedan obuhvatan način omogući i trajno riješi pitanje izvedbi dječjih kazališnih predstava na hrvatskome jeziku u okviru redovite djelatnosti Dječjeg kazališta u Subotici«. Dobro smo taj prvi korak uradili. I, čini mi se, na obostrano zadovoljstvo.

Onda smo, sjećaš se, predsjednik Upravnoga odbora Zavoda, sada pokojni Dujo Runje i ja koncem travnja i početkom svibnja 2011. upoznali s istom predstavnike nekoliko najvažnijih institucija u gradu. Naime, službeno smo posjetili ravnateljicu Dječjeg kazališta Mártu Sz. Árokszállási, člana Gradskog vijeća zaduženog za obrazovanje i kulturu Slobodana Čampraga, predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća dr. sc. Slavena Bačića, te generalnu konzulicu Republike Hrvatske mr. sc. Ljerku Alajbeg te im predali »Inicijativu«.

Tijekom ovih, moram to reći, srdačnih susreta prenosili smo im i dodatne informacije o samoj inicijativi i pojedinostima o njezinoj realizaciji. Ohrabrivala nas je tada činjenica da sugovornici nisu imali nikakvih primjedbi već su listom pozitivno reagirali. Na koncu, dogovoreni su i neki predstojeći koraci, a dobili smo i čvrsto obećanje da će jedno slobodno mjesto u Dječjem kazalištu biti sačuvano za Tebe. Ostvarenje sna nam se, naivnima, činio izvjesnim.

Bilo je dogovora da bi trebao početi s realizacijom »Inicijative« nakon Nove godine. Do tada bi honorarno bio angažiran. Radio bi i predstave na srpskom. Nismo htjeli da naša »Inicijativa« remeti postojeća pravila u Dječjem kazalištu. Samo smo htjeli da od 300 i nešto kazališnih predstava koje se izvede tijekom godine i koje se financiraju iz državnoga proračuna, jedan, ne veliki istina, broj bude i na hrvatskome. Smatrali smo da na to imamo pravo, budući da Hrvati koji žive u ovome gradu također plaćaju porez. I da iza proklamirane politike stoje i djela!

No, kao što znaš, to se, nažalost, nije dogodilo. Admi-nistrativni aparat gradske uprave nije ništa poduzeo na ovome planu. Niti politički u čijoj je to neposrednoj nadležnosti. O samome Kazalištu ne bih ovoga puta ni riječi. Samo bih rekao ovo – ukaljani smo velikom količinom laži od strane pojedinih osoba. 

Na koncu smo shvatili da smo prevedeni žedni preko vode. Ne toliko Ti, koliko ja kao ravnatelj Zavoda koji je bio nositelj »Inicijative«. Na žalost, kada su u pitanju prava hrvatske zajednice u Srbiji, ne i prvi puta. I Ti si, trbuhom za kruhom, morao otići. 

Ja Ti sada pišem ovo pismo uz pomiješane osjećaje radosti i žalosti. Radujem se što si uspio na profesionalnome planu. Radujem se zbog rasta Tvojih glumačkih umijeća i iskustava. Radujem se što si sretan. Barem, tako mi zvučiš kada se gdjekad čujemo… 

Ali, i žalostan sam što si morao otići iz Subotice. Doista! Žalostan sam što nisi jedini koji je morao otići, napose kada su u pitanju mladi i obrazovani Hrvati… Žalostan sam i što predstavâ na hrvatskome još jedno vrijeme neće biti. Žalostan sam što će naša djeca nastaviti odrastati uz kulturne prakse koje su bile prestižne u XIX. stoljeću. Žalostan sam, na koncu, što smo bili u svemu lakovjerni…